Hrvatski svećenik, bloger i kolumnist don Angelo Kaćunko na Facebooku je objavio opsežan i vrlo oštar osvrt na odlazak Gorana Bareta, glazbenika koji je desetljećima obilježavao hrvatsku rock-scenu.
U tekstu ne govori samo o pjevačevoj životnoj priči i glazbenom nasljeđu nego i o načinu na koji su mediji popratili njegovu smrt, odnosu zabavne industrije prema ovisnostima te granici između umjetničke veličine i osobne tragedije.
Kaćunko pritom iznosi vlastite, polemične stavove o povezanosti glazbene industrije i droge, propituje način na koji društvo tretira svoje glazbene idole i podsjeća na Baretove ranije izjave o vlastitom životu. Njegov je osvrt prožet kritikom, ali i porukom sućuti čovjeku čiji je život, prema njegovu tumačenju, bio obilježen dugogodišnjom patnjom.
U nastavku donosimo tekst don Angele Kaćunka u cijelosti, uz očuvanje njegova izvornog izričaja i osobnog pogleda na život i odlazak Gorana Bareta.
Otišlo je s ovoga svijeta najtužnije i najnesretnije estradno biće hrvatske pop/rock scene odnosno zabavne kulture ili industrije, vjerojatno od predoziranja svojim „kruhom svagdašnjim“, tj. drogom, jer je (kako i Wikipedija navodi) već od 1980-ih godina bio teški ovisnik o narkoticima, koje je u dramatičnoj skladbi opjevao kao „teške boje“. Goran Bare medijski je ispraćen kao… – reče jedan prijatelj (pisac, intelektualac…) – „ma ne bi tako ni da je sam papa umro“! Tako je u subotu 10. listopada ta tužna vijest bila na naslovnicama svih pet dnevnih tiskovina koje redovito pratim, i sve su mu posvetile golem dio prostora, a poglavito JL i 24sata (čak OSAM stranica!). A priča se nastavlja… čime mediji javno i otvoreno pokazuju da su u (su)vlasništvu narko lobija ili pak (ne)hotimični širitelji kulture smrti…, duhovnog i moralnog „taloga“…?
Znam da se na tu tvrdnju nekima kosa diže u zrak, a neki odmah škripaju zubima, ali taj fenomen je i znanstveno obrađen. U svijetu je mnogo literature o tome, a na hrvatskom jeziku to je područje najbolje opisano u djelu Davida E. Jordana POLITIKA I DROGA (koje sam nedavno višestruko spominjao u povodu smeće-skandala), i koje dokumentirano i argumentirano opisuje koliko je jaka i duboka povezanost zabavne glazbene industrije i tržišta narkotika. I to na globalnoj razini – od tzv. „kolijevke demokracije“ (kako se tepa SAD-u) i jakih demokratskih država EU, preko tzv. anokratskih država (u kojima se na nekim područjima „ne zna tko pije, a tko plaća“) u koje dijelom spada i RH, pa sve do tzv. narko-država Južne Amerike. Nema razlike – narko „princip je isti, ostalo su nijanse“ u pogubnim društvenim plodovima…
Toga je bio svjestan i nesretni glazbenik Bare, što je očitovao u nekim svojim intervjuima, premda je rijetko bio trijezan ili „čist“, to više što je bolovao od tzv. bipolarnog afektivnog poremećaja – https://hr.wikipedia.org/…/Bipolarni_afektivni_poreme… – od kojega pate mnoge javne i to veoma popularne osobe (korisno je preko linka informirati se makar kratko o tome, premda nije Medicinska enciklopedija). Tako je JL (28.9.2020.), iz njegovih izjava u intervjuu stavio u naslov (velikim slovima naglašavam važnije riječi): „NE želim da moje PJESME puštaju DJECI. ZAVRŠIT ĆE KAO JA. Politika? HDZ mi je sad draži od SDP-a“. Sapienti sat (a blenti ni budilica)!
Glede prije spomenute, višestruke i višeznačne, uloge medija za primjer služi i današnji (nedjeljni) VL, koji na čak tri stranice svoga velikog formata donosi specijalni prilog, kakav ni najzaslužniji znanstvenici ne dobivaju, s naslovom ROCK IKONA, ispod vrlo znakovite fotografije pjevača, koja ga prikazuje upravo u karakterističnoj pozi s grimasom punom simbolike i slike njegova ukupnog života (foto: Sanjin Strukić/Pixsell). Urednik Robert Bubalo, čijem je tekstu dodan i prilog Klaudije Čular, glavne urednice u Croatia Recordsu, opisuje svoja druženja s „Baretom“ te donosi neke njegove značajne izjave. Tako je Bare, nakon tvrdnje da (tada u 50. godini života) neće još dugo živjeti – na pitanje novinarke Ive Puljić Šego „kako to zna“ – rekao: „Jednostavno znam, u meni je talog, toliko se toga nataložilo da se ne da očistiti.“ Sapienti sat (a blenti ni budilica)!
Mediji prenose, a to će sigurno još dugo potrajati, izjave estradnjaka (najširega glazbenog i ideološkog spektra), pa Barino komemoriranje i „inmemoriranje“ teško da će zasjeniti čak i vijest o smrti neke druge velike estradne „zvijezde“ (usput, od Olivera je već napravljen sramotan biznis, a npr. Đimi Stanić je zaboravljen prije nego je pokopan… itd.)… Šarolikost, ali i nebuloznost (kao i „pakluloznost“!) tih izjava vrijedilo bi posebno komentirati… Znakovito je kako pjevač Dino Jelusić „poentira“ izjavom: „Dan kad je Bare otišao je dan kad je umro rokenrol.“ Kamo sreće da je to istina…!
No još je znakovitija zaključna tvrdnja autora Bubala da se ludilo koje je „zavladalo za Baretom“ nakon „TEŠKIH BOJA“ (kaže, „poprilično sam siguran“), „nikada NEĆE UGASITI“. Kamo sreće da to nije istina…! 🙁
Nakon što se od djetinjstva siromah napatio, neka mu se sada Bog smiluje!
Nacionalnoplus