Europski kontinent proživljava duboke ekonomske podjele koje se najvjerodostojnije zrcale u sadržaju radničkih novčanika. Najnoviji podaci OECD-a o oporezivanju plaća za 2026. godinu ogolili su stvarnost: jaz između europskog sjeverozapada i njezina juga i istoka i dalje je golem. Dok radnici u pojedinim državama uživaju u standardu koji se mjeri desecima tisuća eura, drugi jedva spajaju kraj s krajem.
Statistika koja obuhvaća 27 europskih zemalja, među kojima su 22 članice Europske unije, pokazuje frapantan raspon prosječnih godišnjih bruto plaća – od skromnih 18.590 eura u Turskoj, pa sve do astronomskih 107.487 eura u Švicarskoj.
Švicarska na vrhu, istok Europe na dnu ljestvice
Švicarska je potvrdila status ekonomske utvrde i jedina je zemlja na kontinentu u kojoj prosječna bruto plaća premašuje magičnu granicu od 100.000 eura. Na drugom mjestu blista Island s 85.950 eura, dok tron unutar same Europske unije drži Luksemburg sa 77.844 eura. Krug pet najrazvijenijih zatvaraju Danska (71.961 euro) i Nizozemska (69.028 eura), a u stopu ih prati i naftom bogata Norveška sa 68.420 eura.
S druge strane medalje nalazi se surova realnost europske periferije. Čak devet zemalja Europske unije ne uspijeva prebaciti prag od 30.000 eura godišnje. Na samom dnu Unije nalazi se Slovačka s najnižom godišnjom plaćom od svega 19.590 eura.
Ispod granice od 25.000 eura pozicionirale su se:
-
Mađarska: 21.257 €
-
Latvija: 21.321 €
-
Češka: 23.685 €
-
Portugal: 24.254 €
-
Poljska: 24.490 €
Nešto bolja, ali i dalje ispod granice od 30.000 eura, situacija je u Estoniji (25.603 €), Grčkoj (26.563 €) i Litvi (28.474 €). Ovi podaci jasno iscrtavaju geografiju europskog bogatstva: sjever i zapad dominiraju, dok jug i istok kaskaju.
Moćna petorka: Njemačka i UK dvostruko jači od Španjolske
Kada analiziramo pet najvećih europskih gospodarstava, razlike su jednako frapantne. Na čelu ove skupine je Njemačka sa 66.700 eura, a blizu je i Ujedinjeno Kraljevstvo sa 65.340 eura.
Preostala tri velika gospodarstva debelo zaostaju. Francuska bilježi 45.964 eura, Italija 36.594 eura, dok Španjolska drži začelje ove petorke s 32.678 eura. To znači da su prosječne plaće u Njemačkoj i Velikoj Britaniji više nego dvostruko veće od onih u Španjolskoj. U zlatnoj sredini, s plaćama između 50.000 i 65.000 eura, nalaze se Austrija (63.054 €), Belgija (62.348 €), Irska (60.258 €), Finska (55.462 €) i Švedska (50.338 €).
Što diktira tempo: Zašto su razlike tako duboke?
Stručnjaci Međunarodne organizacije rada (ILO) ističu da se uzroci ovolikih razlika kriju u tri ključna faktora:
-
Produktivnost i ekonomska struktura: Zemlje s visokorazvijenim sektorima poput financija i tehnologije logično ostvaruju veći profit i plaćaju više.
-
Institucije tržišta rada: Snažni sindikati i tradicija kolektivnog pregovaranja drže cijenu rada visokom.
-
Troškovi života: Više razine cijena u pojedinim državama automatski guraju i nominalne plaće prema gore.
Paritet kupovne moći: Prividno smanjenje jaza
Kada se u jednadžbu ubaci paritet kupovne moći (PKM) – odnosno kada se uklone razlike u cijenama među zemljama i izračuna što radnik zapravo može kupiti za svoju plaću – jaz se donekle smanjuje. (Napomena: ovi podaci izraženi su u američkim dolarima jer europski PKM podaci još nisu službeno objavljeni).
U tom kontekstu, raspon se kreće od 38.118 dolara u Slovačkoj do 106.532 dolara u Švicarskoj. No, zanimljivo je da u ovom modelu Njemačka (93.985), Luksemburg (93.203) i Nizozemska (92.905) probijaju granicu od 90.000 dolara, dok ih prate Danska i Norveška. Među velikom petorkom poredak ostaje isti, ali se razmak smanjuje: UK doseže 82.329, Francuska 67.273, Italija 60.503, a Španjolska 57.517 dolara.
Turska i Njemačka najveći profiteri ljestvice
Usporedba nominalnih plaća i onih prilagođenih kupovnoj moći donijela je i neke velike pobjednike. Turska je napravila najveći skok na ljestvici, lansiravši se za čak devet mjesta prema gore – s posljednjeg na 18. mjesto. Njemačka je također profitirala napredovanjem za pet mjesta (sa 7. na 2. mjesto). S druge strane, Island je doživio najveći pad, potonuvši s 2. na 9. mjesto, dok je Estonija skliznula s 20. na 25. poziciju.
Ove procjene odnose se isključivo na zaposlenike s punim radnim vremenom u odabranim industrijskim sektorima (proizvodnja, građevinarstvo, maloprodaja, promet, financije i poslovne usluge). Važno je naglasiti da su iz ovih podataka izuzeti poljoprivreda, ali i ključni javni sektori poput javne uprave, obrazovanja i zdravstva. Također, riječ je o bruto iznosima – s obzirom na to da se stope poreza na dohodak drastično razlikuju od države do države, neto iznosi koji građanima u konačnici ostaju na raspolaganju mogu izgledati potpuno drugačije.
Nacionalnoplus