Vukovar. Ime koje nije samo geografska odrednica, već epitaf, sinonim za neizbrisivu bol i civilizacijski slom. Danas, 34 godine nakon stravičnog pada, dok se ujedinjeni u boli, sjećamo žrtve Vukovara i Škabrnje, slike razorenog grada ponovno izranjaju, ledeći krv u žilama.
U Gradu heroju, gdje se okuplja državni vrh predvođen Plenkovićem i Jandrokovićem (bez Milanovića zbog zdravstvenih tegoba), centralni je događaj Križni put – Kolona sjećanja. Ona je predvođena herojima, braniteljima i obiteljima poginulih, tiha rijeka tuge koja prolazi ruševinama pamćenja. Paralelno, Škabrnja polaže vijence na svoje masovne grobnice.
Cijena Opsade: Brojke Koje Vrište
Tromjesečna opsada, jesen 1991. godine, ostavila je za sobom bilancu koja nadilazi statistiku i ulazi u sferu tragedije:
1350 nevinih civila je poginulo.
86 djece je zauvijek utihnulo.
858 djece ostalo je bez oba ili jednog roditelja.
Više od 2500 ljudi ranjeno je.
Još uvijek, u tišini, čekamo posmrtne ostatke 1740 nestalih.
Ovako je Vukovar izgledao iz zraka nakon pada
by u/pismoznanac in hrvatska
Snimka Barbarske Pustoši
Koliko je ta rana svježa, svjedoči i uznemirujuća snimka Vukovara iz zraka, podijeljena na društvenim mrežama, koja prikazuje grad sravnjen sa zemljom nakon pada.
Komentari ispod snimke odražavaju bolnu dilemu: pobjeda nad barbarstvom naspram neizliječene nepravde.
“Bas su Srbi krasno obnovili grad nakon što su ga ‘oslobodili’,” jada se jedan korisnik, dok drugi s gorčinom spominje “Dane srpske kulture” usred ove neopisive patnje.
I dok se neki pokušavaju distancirati, naglašavajući da smo “civilizacijski iznad ovih barbara” i da je pobjeda u toleranciji, drugi vrište:
“Reci to Slavoncima koji su ostali bez obitelji i prijatelja, dok se njihovi krvnici šetaju i ne snose nikakve posljedice…”
Neprijatelj Ostaje u glavama
Najdublji žal i dramatičnost leži u gorkoj istini: materijalne rane su zarasle, ali ideološke nisu.
“Ne trebamo se voditi mržnjom, ali niti zaboravom i glupošću. Znamo jako dobro koliko je ideja velike Srbije još u glavama mnogih i to u najvišim razinama politike, vjere i kulture.”
Ovaj Marš sjećanja nije bio samo odavanje počasti mrtvima; on je tihi, bolni prosvjed zbog neriješenih pitanja nestalih, nedostatka isprike, ratne odštete i trajne prisutnosti mračne ideologije. Dok koračamo u tišini Vukovarske ulice, znamo da najveća bitka – bitka za pamćenje bez mržnje, ali i bez zaborava – još nije dobivena.