U srcu Zagreba, u Gradskoj skupštini koja bi trebala čuvati duh i ponos hrvatske metropole, ponovno svjedočimo onome što mnogi nazivaju “kulturnom reformom”, a što je u stvarnosti – brisanje hrvatskog identiteta pod krinkom progresivnosti.
Na konferenciji za medije, zastupnički klub Jedino Hrvatska! jasno je i glasno rekao ono što mnogi misle, ali rijetki imaju hrabrosti izgovoriti:
“Ovo nije preimenovanje – ovo je ideološka čistka.”
Predsjednik kluba Tomislav Jonjić upozorio je da se pod dirigentskom palicom koalicije Možemo i SDP-a sustavno razara hrvatski kulturni i nacionalni identitet. Umjesto da se u Zagrebu konačno imenuje Park dr. Vesne Bosanac, žene-simbola otpora i suosjećanja, gradska većina zabavlja se time da skida ploče s imena hrvatskih intelektualaca, domoljuba i stvaratelja – jer, eto, netko je negdje odlučio da “ne zvuče dovoljno podobno”.
No najprecizniji je bio Zlatko Hasanbegović, koji je u svom stilu – bez rukavica i okolišanja – raskrinkao suštinu ovih poteza:
“Ovim odlukama oni ne popravljaju povijest, nego kompenziraju vlastiti strah od nje. Boje se svega što ima miris, zvuk ili boju hrvatskog identiteta. A iskonski, svi znamo što žele – povratak Tita na trg.”
Da, dobro ste pročitali. Iako se skrivaju iza “inkluzivnosti” i “antifašizma”, njihova prava nostalgija nije prema budućnosti, nego prema crvenim petokrakama i vremenima kad se za hrvatsku riječ išlo u zatvor.
Dok se Možemo i SDP bave time hoće li Zagrebačke ulice nositi imena Tina Ujevića ili Vasilja Gaćeše, hrvatski narod vidi što se događa: pokušaj preodgoja, tihi ideološki puzajući povratak.
Iz hrvatskog Zagreba žele napraviti jugoslavenski Beograd s “progresivnim fasadama”.
I zato je Hasanbegovićeva poruka jasna i precizna:
“Ne možete izbrisati Hrvatsku s ploča, jer Hrvatska živi u narodu.”
Dok oni prekapaju po imenima ulica, hrvatski branitelji, domoljubi i potomci onih koji su sanjali slobodu ne trebaju ploče da bi znali tko su.
Jer istina ne treba ime na zidu – ona se urezuje u povijest.
Zato danas, kad pokušavaju skinuti imena naših ljudi, sjetimo se – mi nismo ploče, mi smo narod koji pamti.
I neće nam vratiti Tita, koliko god to tiho priželjkivali.