Dok se ljevica naprasno zaklinje u kršćanske vrijednosti i ustavni poredak, Marcel Holjevac u novoj kolumni secira svu dubinu ideološkog apsurda suvremene hrvatske politike. Od Milanovićevih “piratskih” manevara do SDP-ovog teološkog prosvjetljenja, autor razotkriva kako se iza maske antifašizma zapravo krije nesnošljivost prema samim temeljima demokracije.
Milanović govori o piratskom preuzimanju države od HDZ-a: dakle, stranka koja je na izborima osvojila vlast piratski preuzima vlast, bravo! Isti je to Milanović koji je prije proteklih izbora pokušao piratski preuzeti vlast i rekao da mu se sere na Ustavni sud i njihove odluke.
Dalija Orešković docira na svom Facebooku o tome tko su pravi domoljubi, a tko ne. A Siniša Hajdaš Dončić poziva sve praktične vjernike da se suprotstave ultrakonzervativcima koji žele iskriviti kršćanski nauk. Očekujem da sad Marko Skejo pozove sve prave antifašiste da se suprotstave “woke eko gay” ekipi koja želi iskriviti Marxov nauk i da im počne objašnjavati tko su i što su pravi antifašisti. Recimo, mogao bi im objasniti kako pravi antifašisti, poput Staljina ili Berije, homoseksualce strijeljaju, a one koji kritiziraju vlast šalju u gulag.
Komunisti su nenadmašni u poznavanju pravila i duha kršćanstva. Možda bi papa trebao postaviti Sinišu na mjesto glavnog inkvizitora, odnosno na čelo kongregacije za nauk vjere, da se bori protiv krivovjerja. Kršćanska autentičnost tema je kojom se bave sve kršćanske denominacije, ali SDP ima rješenje čak i za teološke dileme. Trebamo samo slušati Daliju i Dončića i doznat ćemo sve o tome kako biti dobar domoljub i katolik.
Nevjerojatna je ta njihova novoprobuđena ljubav za kršćanstvo, domoljublje i Ustav. Svi su sad na braniku Ustava od neustavnog pjevača, a kad se taj ustav donosio, cijeli SDP je izašao iz dvorane! Sad im je svetinja, naročito nepostojeća ustavna odredba da je Hrvatska nastala na antifašizmu, a ne na Domovinskom ratu i odbacivanju komunizma, kako jasno piše (sve ono ranije izvorišta su države, a ne njezini ustavni temelji).
Jasno je da je demokracija, kao temelj Hrvatske, nespojiva s antifašizmom jer u demokraciji postoji mogućnost da “fašisti” dođu na vlast izborom građana, HDZ recimo, a antifašizam to ne smije dopustiti. Usto, u demokraciji imamo ravnopravost i slobodu govora, dok je u antifašizmu nedopustivo dati pravo javnosti fašistima.
Jasno je, dakle, da demokratska država ne može biti antifašistička, i obratno, antifašizam ne smije dopustiti demokraciju jer u njoj nužno cvjeta fašizam. Zato su svi antifašistički lideri – Tito, Staljin, Ceaussescu, Enver Hoxha i tako dalje – bili diktatori, i sve države koje su pozivale na antifašizam bile su jednopartijske diktature.