U novoj objavi, Dalija Orešković ponovno poseže za pretjerivanjima, povijesnim skretanjima i političkim optužbama koje više govore o njezinoj vlastitoj ideološkoj opsesiji nego o stvarnom stanju u državi. U svom istupu koristi dramatičnu, zapaljivu i isključivu retoriku, pokušavajući Hrvatsku prikazati kao zemlju kojoj navodno prijeti urušavanje identiteta svaki put kad se netko ne uklopi u njezinu verziju povijesti. U nastavku prenosimo njezinu izjavu u cijelosti.
“Plenkoviću, HDZ-ovci i trabanti, sramite se. Hrvatska ima antifašistričke temelje, antifašistički Ustav, antifašističke granice, ali više nema antifašističku vlast.
Mi građani koji smo jučer marširali, marširali smo u ime i za dobrobit ove naše današnje Hrvatske 🇭🇷. Ne želimo povratak u propale države, ali nećemo ni dozvoliti da mijenjate naš identitet i povijesnu nit. Mi dobro znamo što je bilo i nećemo zaboraviti kako smo kao država nastali.
Ovo što danas govori Plenković, njegovi ministri i ostali članovi, podriva nas u našoj biti. Nikada to Plenkovićevi prethodnici ne bi izustili. Niti jedan. Čak ni Ivo Sanader koji je pokrao i izdao sve što je mogao, nije se usudio dirati u ustavni identitet države.
Plenković, čiji roditelji su u bivšem sustavu bili pouzdan kadar partije, predao je Hrvatsku poraženima u II. svjetskom ratu.” ()
U najnovijem istupu Dalije Orešković, državne dužnosnice, a danas političke komentatorice bez stvarne političke težine, ponovno se otvara staro pitanje — ne o Hrvatskoj, nego o osobnim ideološkim prizorima u kojima se neki još uvijek osjećaju sigurnije nego u stvarnosti moderne hrvatske državnosti.
Njezina retorika, dramatična i nategnuta, pokušava Hrvatsku prikazati kao zemlju koja svakog trenutka može izgubiti svoj identitet, i to samo zato što ne pristaje na mitologiziranu verziju povijesti koja nema nikakve veze s državom kakvu danas poznajemo.
No, zapravo se događa nešto drugo: oni koji najglasnije zazivaju “antifašističke temelje” najčešće zazivaju i simbole, parole i identitete prošlog sustava u kojem hrvatska državnost nije postojala.
Povratak u mitologiju prošlih režima
Kada se danas u javnim raspravama prizivaju zastave, ikonografija i terminologija bivših poredaka, ne priziva se antifašizam — nego se priziva politički okvir u kojem je Hrvatska bila potisnuta, zanijekana ili administrativno pregažena.
Upravo stoga najglasniji zagovornici takve retorike najlakše zaboravljaju ono što bi trebalo biti temelj svake naše rasprave: Domovinski rat.
Rat u kojem su hrvatski branitelji, civili, djeca, žene i čitave obitelji platile cijenu slobode. Rat koji nije bio ideološki, nego obrambeni. Rat koji je značio razliku između postojanja i nestanka.
I zato je posebno opasno — i bolno — kad se izgovore rečenice poput one da je “Plenković Hrvatsku predao poraženima u II. svjetskom ratu”.
Jer takve rečenice nisu samo netočne. One govore da se zaboravlja ono najvažnije: Hrvatska nije nastala u Drugom svjetskom ratu. Nastala je u Domovinskom ratu.
Naša državnost nije proizvod nikakvog pokreta iz 1945., niti rezultat reminiscencija iz vremena na koje se neki i danas sentimentalno vraćaju.
Naša državnost je rezultat: plebiscitarne volje naroda 1990., hrabrosti i otpora branitelja od 1991. do 1995.,
i žrtve onih koji nikada nisu dočekali mir.
To je temelj na kojem stoji suvremena Hrvatska. Ali upravo taj temelj često se previđa u izjavama poput Dalijine — izjavama koje više govore o nostalgiji nego o stvarnosti.
Možda je najveći problem u tome što se takvi istupi izgovaraju potpuno odvojeno od stvarnih ljudskih sudbina — od majki koje su izgubile sinove, od žena koje su ostale bez muževa, od djece koja su odrasla bez oca.
Kako takvim ljudima objasniti rečenicu o “antifašističkoj Hrvatskoj koju je vlast predala poraženima iz Drugog svjetskog rata”?
Kako im objasniti da se simboli režima pod čijim je okriljem hrvatski identitet bio potiskivan danas nose s ponosom po ulicama hrvatskih gradova?
Kako im objasniti da se sve to naziva “borbom za identitet”?
Jeste li ikada stali pred bijele križeve u Vukovaru?
Jeste li kleknuli na Ovčari?
Jeste li hodali Kolonom sjećanja noseći ružu?
To su pitanja koja nije lako ignorirati.
Jer ona podsjećaju na Hrvatsku kakva jest — a ne na Hrvatsku kakvu neki pokušavaju reinterpretirati.
Hrvatska živi zbog svoje borbe — ne zbog svoje prošlih konstrukcija
Zemlja u kojoj živimo opstala je jer se branila. Jer je pobijedila. Jer je stvorila svoju državnost u ratu u kojem je napadnuta, razorena i ponovno ustala.
Zato je današnja Hrvatska suverena, demokratska i europska. Zato u njoj žive ljudi koji vjeruju u njezinu slobodu — a ne u mitologiju čija se jedina snaga temelji na prošlosti koje više nema.
A za one koji i dalje traže političko utočište u simbolima i narativima koji godinama nisu imali nikakve veze s hrvatskom državom — jedno je jasno:
U politici moderne Hrvatske za to više nema mjesta. Hrvatska zaslužuje poštovanje.
Posebno prema onima koji su je stvarali — i prema onima koji su za nju dali svoje živote.
Nacionalnoplus/D.P.