Europski kontinent danas je dom za 4,43 milijuna ukrajinskih državljana koji uživaju status privremene zaštite, a statistički pokazatelji otkrivaju zapanjujuću koncentraciju u svega nekoliko zapadnih i srednjoeuropskih zemalja.
Predvodnik u prihvaćanju izbjeglica je Njemačka s 1,29 milijuna ljudi, što čini gotovo 30 posto ukupnog broja onih koji su napustili Ukrajinu. Odmah iza nje nalazi se Poljska s gotovo milijun, odnosno 21,8 posto raseljenih, dok Češka pruža utočište za približno 400 tisuća duša, zauzimajući gotovo 10 posto ukupnog europskog kolača.
Gledajući relativne pokazatelje u odnosu na vlastitu bazu stanovnika, najveći teret podnijela je Češka s 36 primljenih osoba na tisuću stanovnika, slijedi je Poljska s 28 te Cipar s 27 ljudi na tisuću domaćih građana. Istodobno, u neposrednom susjedstvu i zemljama srednje i južne Europe brojke su znatno skromnije: Mađarska broji oko 45 tisuća, Italija 51.105, Slovenija 11.570, dok je u Hrvatskoj na kraju srpnja zabilježeno 30.000 izbjeglica iz ratom pogođenog područja.
Tko su zapravo ljudi pod paskom privremene zaštite?
Analiza strukture gotovo 99 posto svih korisnika privremene zaštite u Europskoj uniji ruši stereotipe o klasičnom izbjeglištvu koje mahom čine majke s djecom. Prema službenim podacima, maloljetnici čine gotovo trećinu ili 29,6 posto pridošlica, dok žene zauzimaju 43,4 posto ukupnog broja. Najintrigantniji dio ove demografske križaljke leži u činjenici da odrasli muškarci čine čak 27 posto ukupne populacije pod zaštitom.
Kada se te brojke dodatno raščlane, postaju još uočljivije: muškarci u najproduktivnijoj životnoj i vojnoj dobi od 18 do 34 godine čine oko 14 posto svih izbjeglica, dok se ukupni udio radno i vojno sposobnih muškaraca između 18 i 64 godine penje na više od 25 posto. Četvrtina svih onih koji su pronašli utočište izvan granica svoje domovine zapravo su ljudi u punoj snazi, koji bi po slovu zakona i ratnim okolnostima trebali biti na posve drugim adresama.
Paradoks asfalta: Luksuzni automobili i europske metropole
Promatrajući svakodnevicu u velikim europskim središtima, neizbježno se nameće gorko pitanje koje sve glasnije postavljaju i sami europski građani: što po europskim metropolama zapravo rade mladi Ukrajinci i vojno sposobni muškarci?
Dok domovina gubi stanovništvo i vodi iscrpljujući rovovski rat, europskim ulicama defiliraju skupocjeni automobili s ukrajinskim registarskim oznakama, a brojni vojno sposobni pojedinci žive na visokoj nogi, daleko od pridonosa obrani i svakodnevnih stradanja.
Ova slika stvara duboki raskorak između proklamirane solidarnosti i moralne zbilje na terenu. Dok se s jedne strane u statistici uredno bilježe deseci tisuća ljudi i raspravlja o udjelima u populaciji Češke, Poljske ili Hrvatske, s druge strane ostaje visjeti gorak ukus nepravde.
Teško je oteti se dojmu da europski mehanizmi zaštite, namijenjeni stvarnim stradalnicima rata, prečesto služe kao paravan za lagodan život onih koji su ratne strahote zamijenili komocijom zapadnih gradova, dok se istinske posljedice krize lome preko leđa posve drukčijih kategorija stanovništva.