Ako ste mislili da je doručak jednostavna stvar, prevarili ste se. Statistika uvoza i izvoza jaja u posljednjih nekoliko godina nalikuje na loše režiran triler. Do 2021. godine ukrajinskih jaja na našem tržištu praktički nije ni bilo. Glavni uvoznik bila je Poljska, a količine su bile razumne. No, onda se dogodio “eksplozivni” obrat.
Od nule do 200 milijuna komada
Prošle godine, u samo 11 mjeseci, uvezli smo nevjerojatnih 15.800 tona jaja. Od toga, lavovski dio – čak 11.000 tona – stigao je iz Ukrajine, zemlje koja se nalazi pod bestijalnom ruskom agresijom.
Matematika je neumoljiva: ako prosječno jaje teži između 50 i 60 grama, to znači da smo do kraja godine „uskladištili“ otprilike 200 milijuna komada ukrajinskih jaja. Usporedbe radi, 2024. godine taj je uvoz iznosio 6.000 tona, što znači da se u samo godinu dana količina gotovo udvostručila. Kako je moguće da zemlja u jeku razornog rata uspijeva preplaviti hrvatsko tržište tolikom količinom kvarljive robe?
Velika španjolska sapunica
No, tu apsurd tek počinje. Hrvatska, zapravo, proizvodi jaja. Predlani smo na domaćim farmama dobili 666 milijuna komada. Ali, umjesto da ta jaja završe u hrvatskim tavama, ona – bježe.
Izvoz nam je u pet godina narastao šest puta! Čak 12.000 tona naših jaja otišlo je u inozemstvo, a apsolutni rekorder je Španjolska, kamo smo otpremili 7.600 tona. Dakle, dok španjolski turisti i građani uživaju u vrhunskoj hrvatskoj kvaliteti, Hrvati u vlastitim trgovinama kupuju jaja koja su prevalila tisuće kilometara iz ratne zone.
Profit kao jedina svetinja
Stručnjaci će reći: “To je slobodno tržište”. Kažu da je profit svetinja i da roba ide tamo gdje je skuplja, a dolazi od tamo gdje je jeftinija. No, postavlja se pitanje: što je s hrvatskim jajima za hrvatske građane?
Potrošnja jaja u Hrvatskoj raste, ali ni izbliza toliko da bi opravdala dodatnih 200 milijuna komada iz uvoza. Čini se da smo postali protočni bojler za globalne trgovačke lance koji gaze domaćeg proizvođača cijenom, dok se domaća vrhunska sirovina “ispumpava” na zapad.
Je li doista održivo i sigurno graditi prehrambenu strategiju na jajima iz zemlje u kojoj rat ne jenjava, dok vlastite resurse šaljemo na drugi kraj Europe?
Dok se mjerodavni hvale brojkama o rastu izvoza, prosječni kupac na tržnici s pravom se pita – čije jaje zapravo plaća i tko u ovoj igri “pokvarenog telefona” drži kesu, a tko dobiva samo ljuske?