U razgovoru za N1, članica Radničke fronte i bivša saborska zastupnica Katarina Peović ponovno je iskoristila medijski prostor kako bi održala lekciju o “fašizmu”, “kapitalističkim elitama” i “klasnom bijesu”. No njezina izjava da su “s najvišeg državnog vrha desetljećima relativizirani ustaški zločini” te da “zbog toga mladi danas smatraju ustaše domoljubima, a partizane anti-Hrvatima” ne izaziva zabrinutost, nego – nevjericu.
S takvom tezom, Peović ne samo da pokazuje duboko nerazumijevanje hrvatske povijesti, nego i otvoreno vrijeđa hrvatski narod i institucije države koje su nastale na antifašističkoj i domovinskoj borbi.
Govoreći o “relativizaciji ustaštva s državnog vrha”, Peović implicira da su svi hrvatski predsjednici, od Franje Tuđmana nadalje, svjesno širili profašističke ideje. Takva optužba nije samo smiješna – ona je i zlonamjerna. Hrvatska je od 1991. do danas bila jasna u osudi svih totalitarizama, od fašizma do komunizma. Ali upravo ono što Peović nikada ne spominje – zločine komunističkog režima – pokazuje da njezin “antifašizam” nije moralni stav, već ideološka maska.
Dok većina građana Hrvatske u 2025. želi gledati naprijed – graditi zemlju slobodnih, ponosnih i odgovorno usmjerenih ljudi – Peović i dalje govori o “klasnom ratu”, “kapitalističkim elitama” i “liberalima koji hrane fašizam”. Takva retorika, prepisana iz zastarjele marksističke čitanke, teško može imati ikakvo uporište u modernom društvu koje se temelji na demokraciji, pluralizmu i tržišnom gospodarstvu.
Kada Peović kaže da “mladi smatraju ustaše pravim domoljubima”, a “partizane anti-Hrvatima”, zapravo projicira vlastiti politički strah – jer mladi danas sve više odbacuju ideološke podjele i ne pristaju na nametnute etikete. Oni razumiju da se domoljublje ne mjeri pripadnošću ideologiji, nego ljubavlju prema Hrvatskoj i poštovanjem žrtve Domovinskog rata, a ne partizanskih komesara.
Zanimljivo je i da Peović, govoreći o “liberalnim elitama koje hrane fašizam”, u istom dahu brani političke modele koji su u 20. stoljeću gušili slobodu govora i privatno vlasništvo – upravo ono što današnje društvo čini slobodnim.
Zato njezine izjave ne treba promatrati kao “hrabru ljevičarsku kritiku”, nego kao ideološki manifest koji nema veze s realnošću Hrvatske, nego s nostalgijom za vremenima kad se “klasni bijes” rješavao represijom i cenzurom.
U konačnici, ono što Peović naziva “povijesnim revizionizmom” zapravo je – sloboda mišljenja. Hrvatska je dovoljno zrela demokracija da ne treba ideološke tutore koji će određivati što se smije misliti, a što ne.
Nacionalnoplus