U hrvatskom Saboru dogodilo se nešto rijetko. Ne po pitanju rezultata, jer su, nažalost, bili očekivani – nego po pitanju karaktera. Glasalo se o priznanju Palestine i obustavi izvoza oružja Izraelu. Većina je glasala protiv, manjina se suzdržala. I tako je Hrvatska, jednom rečenicom, odlučila ostati “neutralna” pred stradanjem naroda koji nestaje pred našim očima.
Ali usred te tišine i kalkulantske diplomacije, digao se jedan glas. Jedini s desne strane sabornice. Ne zbog interesa, ne zbog političkih bodova, nego iz čistog ljudskog refleksa.
Miro Bulj je ustao – i rekao istinu.
“Između cionista i Hamasa – razlike nema. U njih je sablja, u ovih tenkovi i topovi. Dvadeset tisuća djece je ubijeno. Kršćanski, vjerski i ljudski – razmislimo.”
Možemo se slagati ili ne slagati s njegovim političkim stilom, ali ovdje se radi o nečem dubljem. O savjesti. O osnovnoj ljudskosti. O tome tko ima snage reći istinu kad svi drugi biraju šutnju – onu najudobniju i najopasniju.
Ne budimo šuge
Najjače riječi Buljeve poruke nisu bile analize ni statistike. Bile su to tri riječi koje paraju uši svakom tko još ima imalo srama:
“Ne budimo šuge.”
To je bila poruka svima u sabornici, ali i svima nama. Da prestanemo gledati brojke i počnemo gledati lica. Da prestanemo šutjeti pod izgovorom “neutralnosti” dok civili ginu, a djeca završavaju pod ruševinama. Jer što znači neutralnost pred zločinom? Ravnodušnost. Ili saučesništvo.
U političkom teatru gdje se sve svodi na stranačku stegu, PR poruke i upute s vrha, rijetko se vidi da netko ide protiv struje. A još rjeđe da to čini na osnovu savjesti, a ne interesa.
Miro Bulj nije stao ni uz Hamas ni uz Netanyahua. Stao je uz ljude. Uz istinu. Uz 65.000 ubijenih Palestinaca. Uz 20.000 mrtve djece. Stao je uz ono što bi trebala biti srž svake politike – pravda.
I zato mu treba skinuti kapu. Ne zato što je idealan političar – to nije nitko. Nego zato što nije zaboravio biti čovjek.
A danas, u svijetu koji slavi ravnodušnost kao mudrost, to je čin hrabrosti.
Zato hvala, Bulju. Ne zato što si bio u pravu politički – nego zato što si bio u pravu ljudski.
A to, u ovakvom Saboru, vrijedi više od svih deklaracija zajedno.