Kako je potvrđeno, kriminalistička policija iz Bora uhapsila je radnike JKP “Vodovod” Bor- S. J. (50) iz sela Luka i D. D. (50) iz sela Zlot.
Slučaj nestanka male Danke je riješen. Mi nismo ni sud ni tužiteljstvo, neka sami sebi određuju kazne. Ali neka im mala, nemoćna Danka dođe u snove i neka im bude pred očima dok su živi. Imali su izbora. Nisu joj dali.
Danka je ubijena. Počinitelji su otkriveni. Vjerojatno su bili neki obični ljudi. Radnici borskog vodovoda, dvojica pedesetogodišnjaka, nečije komšije, nečiji prijatelji. Obični, najobičniji ljudi na svijetu.
Tada su 26. ožujka bili u smjeni, posudili službeni automobil i vozili brzinom većom od dozvoljene. A onda je u 13.52 na cestu istrčala Danka Ilić. Beba od 22 mjeseca koja se igrala 7 minuta ranije i odlutala dok je mama davala vodu drugom djetetu. Kako sada saznajemo, Danku su automobilom udarila dvojica muškaraca.
U nekom paralelnom svijetu stali bi, pozvali policiju i hitnu pomoć. Danska je možda spašena, možda nikada nećemo saznati. Ali dvoje “običnih” ljudi nije u nekom paralelnom svijetu, nego u ovom našem svijetu. U kojoj svatko ima izbor. Jedna od njih je bila da odmah prijave što su učinili. Međutim, nisu se na to odlučili.
Odlučili su, svjesno, bebu koju je udario auto staviti u prtljažnik i baciti je na deponij. Onda su deset dana pratili medije i gledali cijelu državu i regiju u kaosu. Još šuteći.
Kako su spavali? Kako su se osjećali kad su pročitali vijest u kojoj je bilo puno lažne nade da je Danka oteta i odvedena u Austriju? Je li im laknulo kad su mislili da su se izvukli ili im savjest nije dala mira?
Jesu li ikad pomislili: nije trebalo ovako? Jesu li shvatili da u svakom trenutku imaju izbor? Izbor koji Danka nije imala, Danka koja više nikada neće imati pravo na bilo kakav izbor?
Kako “običan čovjek” stavi bebu u prtljažnik i odveze je na deponij? Kako se ne bojati sudbine djeteta, nego prvo misliti na svoje dupe? Kako?
Nema odgovora, možda ih nikada nećemo imati. Oni su uhićeni i bit će im izrečene kazne. Za što i za koliko, neka odluče tužiteljstvo i sud. Mi koji nismo ni jedno ni drugo možemo im samo poželjeti da im mala, nemoćna Danka dođe u snove i ne da im mira dok su živi.