Ima li ičeg ciničnijeg i bezobzirnijeg od trenutka kada se krvolok, koji je bez trunke milosti odlučivao o životu i smrti tisuća nevinih ljudi, odjednom pozove na “humanost” i traži milosrđe? Milan Martić, nekadašnji samozvani vođa pobunjenih krajinskih Srba, čovjek čije ime u Hrvatskoj ostaje sinonim za teror, razaranje i ubojstva, pokušao je još jednom izigrati pravdu.
Iz hladne estonske zatvorske ćelije, gdje guli 35-godišnju kaznu, uputio je vapaj za prijevremenim puštanjem na slobodu ili barem skraćenjem kazne. No, odgovor iz Haaga stigao je kao hladan tuš, ali i kao jedini pravedan ishod: odbijen je! Predsjednica Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MICT) Graciela Gatti Santana donijela je odluku koja vraća vjeru da pravo nekada, ipak, ima i duboki moralni smisao.
Monstrum koji glumi žrtvu: Starost i bolest kao jeftini paravan
Martić je u svom zahtjevu, bez imalo stida, zaigrao na kartu patetike. Pozivajući se na to da je odslužio dvije trećine kazne, uvjeravao je sud u svoje “primjereno ponašanje”. Kao da se uzorno vladanje u zatvorskoj kantini može mjeriti s ubojstvima civila na kućnim pragovima. K tome, potegnuo je “humanitarne razloge” – žalio se na svoje godine i narušeno zdravlje, tražeći suosjećanje koje sam nikada nikome nije pružio.
Međutim, sud je prozreo ovu prozirnu igru. Predsjednica Mehanizma jasno je zaključila: težina zločina koje je Martić počinio i dalje je nepremostiva prepreka njegovoj slobodi. Njegovo zdravstveno stanje, kako je utvrđeno, uopće nije životno ugrožavajuće, a u Estoniji prima sasvim adekvatnu medicinsku skrb. Onu istu skrb koju su stotine njegovih žrtava u bolnicama pod granatama mogle samo sanjati.
Bez trunke kajanja: U zatvoru se smatra “političkim uznikom”
Ono što najviše bode oči i izaziva opravdani gnjev jest Martićev potpuni izostanak bilo kakve ljudske rehabilitacije. Sud je naglasio poraznu činjenicu: ovaj čovjek nikada nije prihvatio odgovornost za svoje zločine, niti je ikada iskazao iskreno kajanje. Za njega žrtve ne postoje, on o njima odbija i razgovarati.
Štoviše, estonske zatvorske vlasti dostavile su sudu podatke koji oslikavaju njegov stvarni karakter – Martić se iza rešetaka drsko smatra “političkim zatvorenikom”! Da stvar bude gora, sud je podsjetio i na njegove sramotne javne izjave u kojima je, bez trunke grižnje savjesti, pokušavao opravdati divljačko raketiranje Zagreba kasetnim bombama “orkanima”. Čovjek koji opravdava masakr civila u centru glavnog grada danas bi htio šetati na slobodi.
Krvavi trag “Martićeve policije”: Popis užasa koji se ne zaboravlja
Da bismo razumjeli zašto bi Martićevo puštanje bilo pljuska u lice svakoj žrtvi, moramo se prisjetiti za što je ovaj bivši milicajac iz Knina pravomoćno osuđen 2007. godine. Haaški tribunal proglasio ga je krivim za najbrutalnije zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja:
-
Ubojstva, mučenja i okrutno postupanje prema civilima.
-
Deportacije i prisilno protjerivanje nesrpskog stanovništva.
-
Bezobzirno razaranje sela i gradova te pljačku imovine.
-
Namjerno uništavanje i granatiranje katoličkih crkava, samostana, škola i bolnica.
To je krvava ostavština Milana Martića. To su ožiljci koje Hrvatska i danas nosi na svom tijelu, od Škabrnje i vukovarskih stratišta do ranjenog Zagreba.
Jednoglasna poruka iz Haaga: Pravda ne trguje s krvnicima
Nakon konzultacija s dvojicom sudaca Mehanizma, odluka o odbijanju donesena je jednoglasno. Milan Martić ostaje tamo gdje mu je i mjesto – u hladnoj estonskoj kaznionici, daleko od očiju javnosti, osuđen na samoću i suočavanje s vlastitim demonima koje tako uporno pokušava ignorirati.
Ova odluka šalje jasnu, neprocijenjivu poruku: ratni zločini ne zastarijevaju, a milost se ne može kupiti pukim protokom vremena ili glumljenjem nemoći u starosti. Krvnik koji je bez milosti sijao smrt, u zatvoru će morati odslužiti svaki dan svoje kazne. Za Martića slobode nema – i to je jedina prava, ljudska i božanska pravda.