Piše: Dražen Prša
Danas, u srcu Zagreba, pod ljetnim nebom koje je prkosilo prijetnji kiše, koraci vojnika ponovno su odzvanjali Vukovarskom ulicom. Ali to nisu bili obični koraci. U njima je bila težina povijesti, jeka prošlosti i ponos nacije. Trideset je godina prošlo od Oluje – operacije koja nije bila samo vojna, nego duboko osobna, obiteljska, nacionalna. Danas su ti isti ljudi, ili njihova djeca, stajali uspravno. Bez riječi, ali s porukom koju bi i nijemi razumjeli: mi nismo zaboravili.
Promatrajući vojni mimohod, teško je ne osjetiti bol u grlu. Nije to puka parada moći – to je sjećanje u pokretu. Ispod svakog odora, iza svakog koraka, živi priča. O mladosti prekinutoj granatom. O majci koja je posljednji put sina zagrlila ujutro prije akcije. O djevojčici koja je tada imala tri godine, a danas stoji uz cestu sa suzama u očima jer među tenkovima prepoznaje ono što je njen otac sanjao – slobodnu Hrvatsku.
U tom mimohodu nisu hodali samo vojnici i policajci. Hodali su i oni koji više nisu s nama. Hodali su mrtvi iz Dalja, heroji iz Škabrnje, Like, stradali iz Četvrte gardijske, oni s Trpinjske ceste, oni čija su imena urezana u crne ploče, ali i u naše srce.
Predsjednik je izdao zapovijed: “Neka mimohod krene.” A s njim su krenule i emocije – u tišini, u zastavi što se vijori, u suzama starice koja drži sliku sina, u ponosu djeteta koje prvi put vidi kako izgleda čast.
Možda je današnji dan i za one – koji nisu bili na bojišnici, koji nisu nosili oružje, koji su tada bili djeca ili još nisu ni postojali – prilika da za trenutak zastanu. Da shvate što znači živjeti u zemlji čija je sloboda izborena, a ne darovana.
Dok zrakoplovi nadlijeću Zagreb, a oklopna vozila tutnje ulicama, tišina među ljudima je gotovo svečana. Ne radi se o buci strojeva, nego o glasnoj tišini zahvalnosti. O tišini koja govori: Hvala.
Na ovom mimohodu nema spektakla. Nema kiča. Samo dostojanstvo. Samo Hrvatska kakva bi uvijek trebala biti – svjesna svoje prošlosti, ponosna na svoju borbu, spremna štititi ono što je najvrijednije: mir, slobodu i čast.
I zato, kad kažemo “Oluja”, ne govorimo o olujama koje ruše – govorimo o onoj koja je donijela mir. Kad kažemo “Dan pobjede”, mislimo na pobjedu duha, hrabrosti i zajedništva. Kad kažemo “Dan hrvatskih branitelja”, govorimo o stupovima ove države, o onima bez kojih ne bismo danas stajali ovdje slobodni.
Zato, neka mimohod krene. I neka traje – ne samo na ulicama, već u našim srcima. Svaki dan. Svaku godinu. Dok nas ima.