Sigurnosni izazovi koji danas potresaju Europu i Bliski istok ponovno su, silom prilika, u fokus javnosti gurnuli temu o kojoj se u Hrvatskoj šuti već punih trideset godina – stanje javnih skloništa. Iako je izvješće Državnog ureda za reviziju uvršteno na dnevni red Sabora još prošle jeseni, o njemu se do danas nije raspravljalo, dok prašina na ulazima u podzemne utvrde postaje sve deblja.
Podaci su neumoljivi: Hrvatska raspolaže s 2.040 skloništa ukupnog kapaciteta za tek 367.965 osoba. To znači da bi u slučaju neposredne opasnosti zaklon moglo pronaći svega 9,5 posto stanovništva. Dok Finska može zbrinuti 85 posto svojih građana, mi se oslanjamo na infrastrukturu iz nekih prošlih vremena koja je, prema nalazima revizije, sustavno zapuštana.
Zagreb: Najviše objekata, najmanje mjesta po glavi stanovnika
Glavni grad, očekivano, ima najgušću mrežu – 1.041 sklonište. Međutim, to je dovoljno za tek 22 posto Zagrepčana. Posebno zabrinjava neravnomjernost; dok u Trnju mjesta ima za polovinu stanovnika, u Sesvetama bi se u javnim skloništima uspjelo sakriti tek mizernih 3,4 posto građana.
Zagrebački simbol civilne zaštite, tunel Grič, sa svojih 2.100 kvadrata može primiti 2.000 ljudi, no on je danas više turistička atrakcija i prostor za telekomunikacijsku opremu nego operativno sklonište. Od 84 objekta kojima upravlja Grad, većina ima neriješene imovinsko-pravne odnose, a mnoga su iznajmljena sportskim udrugama ili klubovima mladih.
Pula kao hrvatski fenomen: Naslijeđe koje spašava živote
Naspram zagrebačkih postotaka, Pula stoji kao nedostižni rekorder. S ukupno 60 skloništa, ovaj istarski grad može primiti 51.355 osoba, što pokriva nevjerojatnih 99 posto stanovništva.
Tajna pulske spremnosti leži u povijesti. Austrougarska je pred Prvi svjetski rat izgradila kilometre tunelskih skloništa koja su desetljećima služila kao vojni i civilni depoi. Pula se može pohvaliti i fascinantnim podatkom o deset “mega-skloništa” koja primaju više od tisuću ljudi, dok kompleks u Arsenalskoj ulici može udomiti čak 11 tisuća građana. Iako su mnoga od njih zapuštena, kapacitet koji Pula posjeduje danas je znanstvena fantastika za ostatak Hrvatske.
Tri desetljeća bez sustavnog plana
Revizija je jasno detektirala problem: “Skloništa nisu građena iz sredstava državnog i lokalnih proračuna, ne zna se točan broj svih objekata, a upitno je u kojem se roku mogu privesti svrsi.” Dok su Rijeka (kapacitet 25.000), Split (21.000) i Osijek (tek 4.300 mjesta) uvršteni u kategoriju “učinkovitog” ili “djelomično učinkovitog” upravljanja, manja mjesta ostaju potpuno nezaštićena.
U Europi koja se ponovno naoružava i u kojoj dronovi postaju svakodnevica, hrvatska skloništa ne smiju ostati tek usputna stavka na saborskom dnevnom redu. Pitanje “gdje se sakriti” ne bi smjelo ovisiti o tome živite li u austrougarskoj utvrdi ili u novozagrebačkom neboderu bez podruma.
Nacionalnoplus