Piše: Suzana Pavlović
Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman zbog svinjarija kojima se bavi kada se ne pretvara da je ozbiljan visoki dužnosnik nije uspio ispitati protjerivanje diplomatskog prvog tajnika Hrvoja Šnajdera iz Beograda. Titulu “persona non grata” dalo mu je Ministarstvo vanjskih poslova Republike Srbije zbog grubog kršenja diplomatskih normi.
Ne ulazeći zna li Grlić Radman što na latinskom jeziku znači taj izraz, po principu “J’accusse” iz afere Dreyfus, Šnajderu se pripisuju sastanci s predstavnicima različitih srpskih političkih opcija, interes za predizborne aktivnosti, bavljenje njihovom stranačkom politikom, pitanjem Kosova, odnosima Srbije s Rusijom i Kinom, ekonomijom i stanjem u vojnom sektoru. Upregnute su sve “dobro obaviještene” Vučićeve režimske medijske snage u nabrajanju Šnajderovih grijeha. Tvrde kako je Bezbednosno-informativna agencija “provalila” hrvatskog špijuna u vrbovanju i potplaćivanju neimenovanih osoba najviših tijela R. Srbije, Predsjedništva i Vlade te da se Hrvatska pokušala umiješati u tamošnje predstojeće parlamentarne izbore 17. prosinca 2023. preko obećanja pojedincima o rukovodećim položajima nakon njih. Obećanja i dijeljenje novca jesu modus operandi u Hrvatskoj već dugo što je moguće dalo osnovu medijskim propagandnim pamfletima. Srpski stručnjaci nisu objasnili kojim mehanizmom Hrvatska ima toliku kadrovsku i špijunsku moć u drugoj državi, a što je prošlo bez uhićenja neimenovanih kompromitiranih političara.
Mediji kazuju kako je Šnajder bio “operativac” obavještajnih službi za subverzivne akcije protiv domaćina. Nadjenuli su mu nadimak “perfidni Hrvat” kojem su partneri prenosili informacije u obliku fizičkih dokumenata ili na memorijskim “stickovima” iako su shvatili da je riječ o špijunaži. Nelogično je shvatiti da ste nasjeli, ali nastavljate upadati dublje u tzv. špijunažu što je obrazloženo navodnom financijskom koristi doušnika. Sve zvuči kao suludi scenarij novije verzije “Balkanskog špijuna” gdje bi Šnajder bio špijun koji “drma” gdje god dođe i nema mu suprotstavljanja.
Ministar Grlić Radman bio je uobičajeno iznenađen, ali nakon što se sabrao iskoristio je poznato slanje prosvjednih nota recipročno noti iz Srbije, izrazio zabrinutost ponašanjem prema diplomatu uz svojevrsni pritisak na hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu. Požurio je Radman protjerati srpskog veleposlanika Petra Novakovića iz Hrvatske. Izvrsna diplomatska komunikacija i riješavanje sukoba. Zlobnici bi rekli da su obje uključene strane zatvorile vrata stražnjicom.
Hrvatski veleposlanik u Srbiji, Hidajet Biščević nije htio otkrivati zbog čega je Šnajder postao “nezahvalna osoba”, a i kad bi znao, ne bi smio govoriti. Ustvrdio je kako situacija nije njegov djelokrug što je čudno obzirom na događaj u njegovom resoru. Biščević se odlučio praviti Englez koristeći izraze engleskog umjesto hrvatskog jezika u komunikaciji s medijima. U medijima je poznat po intervjuu tabloidu koji vrijeđa Hrvatsku i Hrvate i suzama podrške potresom stradaloj Petrinji pred hrvatskim veleposlanstvom. Veleposlanik je novinar, a potom diplomat zbog čega bi trebao znati ponešto o medijima pod skoro potpunom kontrolom Aleksandra Vučića, tko kako piše u medijskom stroju, na koji način i za koga. Moguće je kako mu to nije bitno ukoliko dobiva određeni prostor.
Zastupnik Mosta Nino Raspudić zapitao se kako nije izgnan sam Biščević kojeg se namjerno ne želi povući iz Beograda iako je napadao Tomislava Žigmanova na funkciji predsjednika Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine, nije hrvatskim predstavnicima na raspolaganju čak kad im se prijeti smrću kako je javno obznanio Žigmanov i ne buni se skidanju hrvatske zastave s veleposlaničke rezidencije gdje živi.
Osebujni analitičar Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović izjavio je kako je Šnajder radio svoj posao u zemlji gdje se izbori stalno održavaju. Zaboravio je da se tamo državnike skidalo s vlasti državnim udarom i nemirima osim izborima kojima je Vučić već 11 godina gospodar države. Milanović mjere protjerivanja smatra neproduktivnima za jačanje i očuvanje postojećih odnosa koji nisu na visokoj razini. Njegov ljuti suparnik premijer smatra kako je Hrvatska recipročno i primjereno odgovorila, ali se kontradiktorno upleo kako takvi primjereni potezi ne služe povjerenju i suradnji Zagreba i Beograda. Ako takvi potezi ne pridonose stabilnim i korektnim odnosima, onda mjera nije obostrano dobra u diplomatskom ping-pongu zvanom načelo reciprociteta. Pogrešno je Plenković postavio tezu o izostanku formalnog objašnjenja detalja protjerivanja tajnika, ali nije sporno što Hrvatska nije dala nikakvo detaljno obrazloženje o svom istovjetnom potezu.
Šećer na kraju jest umirovljeni oficir za potvrdu postojanja raznih obavještajnih službi u Srbiji od čega hrvatska služba ima veliki broj špijuna i agenata. Nepoznato je tko umirovljeniku iz Vojno-obavještajne službe bivše JNA dostavlja državno-sigurnosne podatke. Uvijek mogu reći da je izvjesni Ljuban Karan senilni penzioner koji je pobrkao lončiće u izjavama skupa s onom kako Hrvati pomiču državnu granicu na istok. Možda se sjetio kako su agresorske snage utvrđivale granice paradržave na tuđem teritoriju i kretanja s istoka na zapad kada ih je narod pozdravljao bacajući ruže na tenkove. Karan smatra da je glavni interes hrvatskih obavještajaca u drugoj državi dokazivanje srpskih ratnih zločina kako bi skrili hrvatske u stvaranju ozračja da se protjerani Srbi ne mogu vratiti u Hrvatsku uz održavanje etničke čistoće. Nije poznato je li “obaviješteni” oficir informiran da su se mnogi “protjerani” Srbi davnih godina vratili u domove u Hrvatskoj i nisu toliko ugroženi od većinskog stanovništva. Ugroženost nije pomoć i prihvaćanje u povratništvu počevši od mirne reintegracije s ciljem suživota i pozitivne društvene atmosfere. Težnja etničke čistoće sigurno nema obilježja pomoći nakon teške potresne katastrofe na Banovini u kojoj još djeluju domaći i inozemni donatori i pomagači bez obzira na ičiju nacionalnost gradnjom novih domova i drugim načinima kad su već oni koji bi to prvi i najviše trebali zauzeti potpirivanjem teorija zavjera, huškanjima istom propagandnom metodom prije i tijekom Domovinskog rata. Hrvatska je Ustavom označila sve manjine koje doprinose kulturnom identitetu, različitosti, toleranciji i suživotu. Oficiru koji neprijateljska “dejstva” svuda vidi treba reći kako je za početak nužno doznati što se konkretno dogodilo da bi Hrvoje Šnajder postao tzv. nepoželjna osoba ili je to još jedan režimski predizborni trik iz arsenala autokratskog vladara Aleksandra Vučića.