Novinarka Romana Eibl oglasila se na društvenim mrežama povodom histerije koja se digla oko odluke da se posljednji ispraćaj Miše Kovača održi na splitskom Poljudu. I rekla je ono što mnogi misle, ali se boje izgovoriti – nije nikakva blasfemija ispratiti Mišu s Poljuda. Mnogo je tužnije ne razumjeti zašto baš Poljud.
Mišo nije bio samo pjevač. Mišo je bio emocija
Eibl podsjeća na elementarnu razliku koju dežurni moralizatori ne razumiju.
“Postoje ljudi koji pjevaju pjesme. I postoje ljudi koji postanu pjesma jednog naroda, jednog prostora i jednog vremena. Mišo Kovač bio je upravo to.”
I dok jedni tuguju, drugi su, po starom hrvatskom običaju, jedva dočekali da dijele lekcije o dostojanstvu.
“Dan danas smo se podijelili oko smrti čovjeka čije su pjesme obilježile desetljeća naših života. Kao da ni smrt ne može proći bez potrebe da se dijelimo, prozivamo i određujemo kako je dopušteno tugovati“, poručuje Eibl.
Na račun posljednjeg ispraćaja pljušte teške riječi – blasfemija, morbidni spektakl, nekrofilija. A radi se o nečem puno jednostavnijem.
“Ovdje se radi o potrebi jednog grada i jednog kraja da se posljednji put zahvale čovjeku koji je postao dio njihova kolektivnog identiteta. Za mnoge Dalmatince Mišina pjesma nije bila hit s radija. Bila je dio osobne biografije, dio onog nevidljivog osjećaja koji zovemo zavičajem.”
Poruka je jasna: Ne mora svatko voljeti Mišu, njegov stil ni njegovu pojavu, ali trebalo bi imati dovoljno širine da se razumije zašto ga toliki ljudi doživljavaju kao svojega.
Zašto baš Poljud? Zato što je tamo ostavio srce
Ovdje dolazimo do suštine koju kritičari namjerno preskaču.
Poljud nije samo nogometni stadion. Za Splićane, za Dalmatince, za navijače Hajduka – to je mjesto emocija. Mjesto gdje se slavilo, plakalo, nadalo, gubilo i ponovno vjerovalo.
A za Mišu ima i osobno, bolno značenje.
U rujnu 1993. godine, na legendarnoj “Noći svijeća”, Mišo je na Poljudu pred desecima tisuća ljudi pjevao noseći golemu osobnu bol nakon gubitka sina Edija. Koncert je bio posvećen njegovom sinu i poginulim hrvatskim braniteljima.
“Te večeri Poljud nije bio samo stadion. Bio je golemi prostor zajedničke tuge, ljubavi i ljudske solidarnosti. Mišo je tada s tisućama ljudi podijelio svoju bol, a oni su mu uzvratili pjesmom. Pa zar nije duboko simbolično da se čovjek koji je na tom stadionu ostavio dio svojega srca upravo ondje posljednji put oprosti od svojih ljudi?”, pita Eibl.
Hrvatska nije izmislila oproštaje na stadionima
Oni koji danas govore o “južnjačkom izopačenom ritualu” pokazuju samo vlastito neznanje.
Eibl podsjeća:
Kada je 2022. preminuo Ivica Osim, njegov je lijes bio izložen na travnjaku stadiona Sturma u Grazu. Tisuće ljudi došlo se pokloniti. Stadion je uz pjesmu postao mjesto zahvalnosti.
Kada je 2020. preminuo Paolo Rossi, junak Mundijala 1982., lijes je bio izložen na stadionu Romeo Menti u Vicenzi.
Kada je 2023. svijet ispraćao Peléa, jednog od najvećih ikad, lijes je bio izložen na stadionu Vila Belmiro u Santosu. Deseci tisuća ljudi satima su čekali da mu se poklone.
“Nitko razuman u tim oproštajima nije vidio nekrofiliju. Vidio je poštovanje, ljubav i zahvalnost.”
I ključno pitanje: Zašto bi stadioni imali pravo biti mjesta kolektivnih emocija samo kada se opraštamo od sportaša?
Tim više što, kako je najavljeno, Mišin lijes neće biti izložen na sredini poljudskog travnjaka. Predviđen je prolazak vozila s lijesom atletskom stazom, kako bi mu okupljeni mogli uputiti posljednji pozdrav.
Nitko nema monopol na dostojanstvo
“I što je u tome nedostojanstveno?”, pita Eibl i zaključuje ono najvažnije.
“Hrvatska ima pravo na različita mišljenja, različite ukuse i različite načine tugovanja. Ali nitko nema monopol na dostojanstvo. I nitko nema pravo drugima propisivati koliko smiju voljeti i gdje se smiju oprostiti.“
Poljud na Mišinu ispraćaju neće biti grobnica ni pozornica morbidnog spektakla.
Bit će mjesto kolektivnog sjećanja. Mjesto na kojem će se ljudi okupiti ne da slave smrt, nego da zahvale za život i za pjesme koje su ih pratile.
Nacionalnoplus