Sarajevo je u utorak poslijepodne utihnulo. Oko 13 sati, u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, prestalo je kucati srce Halida Bešlića — pjevača koji je svojim glasom spajao ljude, generacije i zemlje. Imao je 72 godine. Nakon kratke, ali teške bolesti, otišao je tiho — kako je i živio, s dostojanstvom i bez pompe.
Halid je bio više od glasa. Bio je osjećaj. Onaj trenutak kad se iz zvučnika prolomi “Miljacka”, pa zastaneš, jer znaš svaku riječ. Onaj glas koji te prati na putovanjima, svadbama, rastancima i u dugim noćima kad se život čini pretežak.
Privatnost je čuvao kao svetinju, ali nedavno je otvorio srce i ispričao svoju životnu priču — jednostavnu, toplu, ljudsku. “Ženu nisam upoznao na nastupu,” govorio je. “U kavani gdje sam pjevao radila je moja šogorica, kuharica. Ona me upoznala sa ženom. Nije ona izlazila po kavanama… Kad sam je vidio, znao sam da je to to. Zabavljali smo se pola godine i vjenčali.”
Sa Sejdom je proveo više od četiri desetljeća — u dobru, u zlu, u bolesti i zdravlju. Kad je otkrila tumor na jajniku, nije bilo medijskih naslova, ni javnih izjava. Samo njih dvoje i tišina sobe, ispunjena strahom i ljubavlju. “To smo prebrodili,” rekao je kasnije. “Sve smo prebrodili.”
Njihov sin Dino bio je središte njegova svijeta. “Imam samo jedno dijete. Moja žena je imala problema s jajnicima. Nisam osjetio trenutak kad sam postao otac… uvijek sam bio na putu. Glazba traži sve od tebe,” priznao je Halid s tugom u glasu, onako kako to samo on zna – iskreno i bez patetike.
U posljednjim intervjuima, često se vraćao prošlosti. Sjetno, ali bez gorčine. “Mladost mi nedostaje. Vrijeme prolazi… Moja generacija nas napušta. Nemaš više s kim popiti kavu. Nedostaju mi Kemal Monteno, Davorin… mi smo bili kafanski ljudi. Sad ih više nema.”
I sad, kada su kafići Sarajeva i kafane širom Balkana ostali bez njegova smijeha i prepoznatljivog “ma hajde, brate moj”, ostaje tišina — ali i pjesme. One koje ne stare, jer su od srca.
Halid Bešlić otišao je, ali ostavio nam je nešto što ni vrijeme, ni zaborav, ni tišina ne mogu odnijeti — glas koji je znao kako zvuči tuga, ali i kako se voli život.
Nacionalnoplus/D.P.