“OTMICA NEVJESTE” – Dvanaesta samostalna knjiga don Anđelka Zdeslava Kaćunka

Za njezin nastanak zaslužna je otočka profesorica, nakladnica i pjesnikinja Manja Kostelac-Gomerčić, koja je – nakon veoma uspješnog literarnog projekta „Otočki dekameron“ – na početku „zatvaranja života“ zbog tzv. korona-pandemije (u proljeće 2020.) predložila pisanje priča o životu u tome užasnom „novonormalnom“ razdoblju. Među dvadesetak onih koji su se odazvali tome pozivu bio je i don Kaćunko, napisavši u kratko vrijeme sedam priča dok je bio župnik u Kompolju. Godinu dana nakon premještaja u Gospić (2022.) nastale su još dvije priče, a potom po povratku u Otočac (2023.) završna „Otmica nevjeste“. Kao što je u posebnoj knjizi objavio 2019. godine svojih prvih deset priča iz Otočkoga dekamerona, pod naslovom Doncameron, odlučio je to učiniti i s ovim novim pričama, a na poticaj jednoga književnog kritičara dodao im je (u knjizi neobjavljene) kolumne koje je svojedobno pisao za mjesečnik Solinska kronika. Tako don Kaćunkova knjiga “Otmica nevjeste”, premda je sastavljena od dva različita dijela, ipak – kako su dobro istaknuli recenzenti (dr. Vladimir Lončarević, dr. Jasminka Brala-Mudrovčić i mag. theol. Željko Filajdić) u svojim prilozima u ovoj knjizi – čini cjelovito djelo koje prikazuje autorovu raznovrsnost. A to potvrđuje i devet kratkih osvrta otisnutih na preklopnicama korica.

Don Anđelko Kaćunko, „šire“ poznati svećenik, je uza pastoralni rad mnogo vremena posvetio dvjema svojim „ljubavima“: glazbi i publicistici. Nekadašnji izvršni urednik i novinar lista MI objavio je do sada desetak knjiga, među kojima i knjigu priča „Doncameron“ (2019., 2020.), koje upotpunjuje ovom zbirkom crtica i priča, djelomice starijega nadnevka, objavljenih u Solinskoj kronici te nekolicinom zapisa novijega postanja, od kojih je nosiva posljednja, i najdulja, „Otmica nevjeste“.

Samo dva spomenuta naslova već dovoljno jasno govore da je Kaćunko majstor igre riječi, persiflaže, alegorije, metonimije… On građu crpe iz života, iz „trendova“ i aktualija. Kad vidi da nešto postaje „trendom“, odmah se „diže na zadnje noge“, promatra, osluškuje, sumnjajući „nije to bez vraga“, ili, kako to filmaši vole reći, stvari nikada nisu onakvima kakvima se čine. On je u neku ruku detektiv naličja, pozadine, „backgrounda“, zapozorja; ulazi u šminkeraje i rekviziterske ostave, zalazi u podrume i penje se na tavane ne bi li našao i razotkrio mehanizme privida i obmana. No prividima i obmanama nije izložen samo svijet nego i Crkva, čiji je posvećeni član. Stoga će on i tu svojim perom isprevrtati uobičajene sheme i paradigme, no time će ujedno zapravo pokazati da su razložne i potrebne. Oštar, nabrušen, bridak, polemičan, Kaćunko se ne ustručava, kadikad „šilovito“, iznijeti i ono o čemu se nerado govori, ali što jest svakodnevica svećeničke prakse. A svećeništvo, iako zvanje posvećeno i, kako upućuje Sv. Franjo, važnije od anđeoskog, nije lišeno sumnji, teškoća, dvojba, osame, kriza, pitanja… Vjera naime ni za koga nije širok put, već uzak, i što je čovjek bliže cilju, on postaje uži, strmiji i teži – ne zato da k cilju ne bismo stigli, već, nasuprot tomu, da ne bismo skrenuli s njega. No koliko se god ljudi trudili jasno vidjeti put, s raznih razloga nije svima dano. „Oči imaju a ne vide“, rekao bi psalmist. Narod će pak kazati „ne vidi kraj zdravih očiju“. I stoga nije rijetko da čovjek kraj zdravih očiju skrene kamo ne treba i izgubi se.

Tražimo li dakle temeljnu potku ovim pričama, no i svemu opusu Kaćunkovu, onda bismo je mogli sažeti u dvije riječi: otvoriti oči. Da čovjek ne skrene s Puta, da se ne odvrati od Istine, da ne odustane od Života.

Što dakle vidi i kako Kaćunko gleda kroza svoj duhovni i svećenički „kanoćal“, to sada čitamo i u ovih skupljenih dvadesetak crtica i priča u kojima on standardno „otkvačeno“ i „pomaknuto“ izriče svoja promišljanja života i svijeta. Osim baštine bogata pastoralnog iskustva, i mediji su neiscrpno vrelo njegovim nadahnućima, motivima i temama. On je pozorni čitač vremena, najčešće uz kavu u kakvu kafiću ili, možebitno, na gorivnoj postaji. Pa bio potaknut iz života ili novina, on dnevice riječju kreće u svoja „hrvanja sa svijetom“, kako je nazvao jednu od prethodnih knjiga. U tom pogledu „hrvaštine“ u Solinskoj kronici svojevrstan su kroki ondašnjih aktualija. Pisac Cro Nika u tu je svrhu „promijenio spol“ (možda bi mogao dobiti kakvo priznanje zagovornika rodne ideologije?) kako bi razotkrio trendovske ideologeme: pedagoške, novinarske, političke i dr. (ta tko ih je lišen?), sve do onih običnih s „place“ i „pjace“. U tim tekstovima novinarskog „živca“ Kaćunko je kao riba u vodi, tu on, kao spretan nogometaš, zna učiniti „vic“, „prodati fintu“, podvaliti, ali, Bože moj, kako veći bećarac, „tko se vrijeđa nek okrene leđa“.

Neke će od svojih „hrvaština“ Kaćunko pretvoriti u bitku i obračun, koji u njega gdjekad ima armagedonske konotacije. Tema korone jedna je od njih. Naime, drugi sklop crtica svojevrstan je skup meditativno-polemičkih bilješki iz nedavno nam protekla koronarnog vremena i svih njegovih fenomena, pa i onih crkvenih: od (ne)potrebnih strahova i pogrješnih propovijedi do, slikovito rečeno, lokota na crkvenim vratima. Kaćunku je sve to išlo na jetra, i to nije skrivao, ali ipak, unatoč oštrini i ponekoj zadjevici, da ne kažemo zajedljivosti, pa i na račun crkvenih pastira, u svemu je tome prije svega pastir kojem je stalo da autentičnost Evanđelja ne izblijedi pod nametljivim reflektorima svjetovnog „lightshowa“. Jer premalo svjetla i previše svjetla ima isti učinak. Ako se dakle ta tema čitatelju učini pasé, budimo ipak oprezni, jer povijest se, hoćeš-nećeš, ponavlja, samo u nekom drugom „trendu“. Poučak o svjetlu nije stoga naodmet upamtiti.

Ako bismo u tim kratkim formama tražili poveznicu s prethodnicima, onda bi mu najbliži bio Josip Blažina Jožčenko, koji je prije rata i potom nakon rata u emigraciji upravo takvim crticama prokazivao mane svojega vremena. Neki su mu prigovarali, kao i Kaćunku danas, da u tome pretjeruje. U pravu su. No pritom ne treba zaboraviti da je krajnja svrha pretjerivanja u tome da se stvari svedu na pravu mjeru.

Naposljetku ostaje nam priča „Otmica nevjeste“. Semantički višeslojna i komprimirana, zasluživala bi poseban ogled. Recimo stoga samo da je ta priča zapravo „dijalog“ o naravi i biti svećeništva, koje, uostalom kao ni štogod drugo, nije onakvo kakvim se čini na prvi pogled. Zato i ove priče, kao i život, treba znati čitati na drugi.

Dr. Vladimir Lončarević
(iz predgovora pod naslovom “Na drugi pogled”)