Program obilježavanja Dana pada Petrinje i progona Petrinjaca u sklopu Dana sjećanja na poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje i civilne žrtve u Domovinskom ratu Grada Petrinje održan je 21. rujna 2024. u Veteranskom centru, Podružnica Petrinja u organizaciji UDVDR Ogranak Petrinja sa svetom misom zadušnicom u petrinjskoj crkvi svetog Lovre. Išla je kolona sjećanja do brestovskog mosta. Odana je počast bacanjem vijenca u Kupu. Gradska tvrtka ‘‘Poslovne zone’’ održala je promociju pjesme i video spota ‘‘Most’’ autora Gorana Brebrića u ‘‘Gradskoj munjari’’.
SUP Krajine obavijestio je 5. siječnja 1991. MUP Republike Hrvatske da su policijske postrojbe Knina, Obrovca, Benkovca, Gračaca, Donjeg Lapca, Titove Korenice, Dvora na Uni, Gline, Kostajnice i Vojnića ušle u sastav tzv. SUP-a Krajine.
Time se najavljivalo zakuhavanje stanja oko Petrinje jer su Glina, H. Kostajnica i Vojnić ovime proglašeni pobunjeničkim područjem. Grad Petrinja do početka rata bio je gospodarsko, administrativno i kulturno središte Banovine. U ratnim danima Petrinja je pretrpjela najveća razaranja u svojoj povijesti. Najveći je grad okupiran u ratu od agresora nakon Vukovara. U rujnu 1991. poginulo je 350 civila i 250 branitelja. Grad ima nekoliko masovnih grobnica.
Ratna gradska pozicija je udolina okružena dominantnim uzvisinama uz vojarne s jakim snagama ojačanima pobunjenim dragovoljcima. Linija petrinjske bojišnice bila je 10tak kilometara od grada. Južni prilazi od Hrastovice te zapadni prilazi Peckom bili su ključne istaknute točke obrane Petrinje. Prema istoku još je bila otvorena prometnica Petrinja-Sisak. Na sjeveru je išla cesta Petrinja-Zagreb preko obližnjeg kupskog mosta i Bresta. Obronci prvih brda oko Petrinje bili su dominantne točke obrane. Njihovim osvajanjem grad postaje izravno izložen neprijateljskom topništvu. Krajem kolovoza 1991. bile su prve borbe na utvrđenim crtama bojišnice. Pomagačkim snagama iz Srbije, Bosne i Hercegovine s paravojnim postrojbama i ovladavanjem područjem H. Kostajnice tj. Pounja spojen je pobunjeni prostor u cjelinu s planovima osvajanja Petrinje.
Rujna 1990. legalne hrvatske vlasti uspostavile su Policijsku postaju Petrinja. Istaknut je hrvatski grb koji su antidemokratske i velikosrpske snage nazivale ustaškim. Zbog grba su se petrinjski Srbi okupili i pobunili. Oružano su napali postaju s pokušajem uzimanja oružja iz nje. Odmetnički ispad suzbijen je djelovanjem petrinjskih policajaca i ispomoći zagrebačkih postrojbi. Događaj je bio prvi oružani napad i teroristički čin protiv legalnih institucija Republike Hrvatske s atakom na ustavnopravni poredak od proglašenja državne samostalnosti.
Srpsko nacionalno vijeće i Izvršno vijeće ‘‘Srpske autonomne oblasti’’ Krajina donijeli su 28. siječnja 1991. odluku da se SAO Krajina razdružuje od Republike Hrvatske i ostaje u Jugoslaviji. Borislav Mikelić, predsjednik Poslovodnog odbora i direktor mesne industrije ‘‘Gavrilović’’ podnosi neopozivu ostavku na funkciju 15.2.1991. Postao je visoki dužnosnik pobunjeničke paradržave Krajine. Krajem proljeća i početkom ljeta 1991. Jugoslavenska narodna armija otvoreno je pomagala srpske pobunjenike u Hrvatskoj.
Srpnja i kolovoza 1991. velikosrbi progone i ubijaju hrvatsko stanovništvo u Hrastovici, Kraljevčanima, Hrvatskom Čuntiću, Bjelovcu itd. JNA je tenkovima napala postaju ispostave MUP-a RH i Kraljevčane 15.7.1991. čime se događa zbjeg stanovnika H. Čuntića, Kraljevčana, Dragotinaca i Prnjavora prema Petrinji. U zbjegu su pretrpjeli jaku mitraljesku i minobacačku paljbu. Privremeno petrinjsko utočište pronašlo je oko 800 seoskih stanovnika.
Petrinja postaje sve više prometno odsječena od 25.7.1991. Pruga Sisak Predgrađe-Petrinja-Karlovac na više mjesta je minirana. Zbog oštećenja kolodvora prugom je potpuno prekinut promet. Željeznička veza prema Sisku izdržala je do 18.8.1991. Jugoslavenska narodna armija 26.7.1991. napala je postaju MUP-a u glinskom naselju Jukinac nastanjenom Hrvatima u smjeru prema Petrinji. Stanovništvo su MUP i Zbor narodne garde evakuirali preko rijeke Gline ka Gornjem i Donjem Viduševcu. Tako je Petrinja ostala okružena i s jugozapadne strane, a konačno je 29.7.1991. ostala neizravnim putem dodatno prometno odsječena.
Sigurnosni uvjeti 25.7.1991. još su dopuštali da predsjednik Franjo Tuđman može obići prvu crtu bojišnice u Peckom kod Petrinje, Grad Petrinju, Sisak i H. Kostajnicu. Organizatori obrane bili su general Hrvatske vojske Đuro Brodarac i Ivan Bobetko koji podnose izvješće o stanju bojišnice i organizaciji obrane. JNA je 31.8.1991. napala industrijsku zonu Sisak u neposrednom petrinjskom susjedstvu.
Opasnost je bila vojarna ‘‘Šamarica’’ u centru Petrinje, a posebno vojarna ‘‘Vasilj Gaćeša’’ na povišenom dijelu jugoistočnog prilaza gradu. Različiti izvori miješaju lokacije dviju vojarni. ‘‘Gaćeša’’ je imala komandu garnizona i glavninu operativnih snaga JNA, tenkovske i topničke postrojbe s dobro utvrđenim skladištem naoružanja i municije. Do početka rujna 1991. JNA je naoružavala i ustrojila mobilizirane paravojne pješačke postrojbe u sklopu ‘‘Teritorijalne obrane Općine Petrinje’’ pri komandi garnizona i njenog sustava četa i odreda s vojnim rasporedom po okolnim srpskim selima. Agresorska metoda osvajanja bila je paljba svim raspoloživim sredstvima. Najjača topnička paljba bila je iz spomenutih vojarni.
Potpukovnik JNA, obnašatelj dužnosti člana zapovjedništva 622.mtbr. Petar Mudrinić je uoči planiranog napada na Petrinju izjavio da je na dužnost u grad došao 10. srpnja 1991., mjesec dana prije postavljanja Slobodana Tarbuka zapovjednikom petrinjskog garnizona. Utvrdio je da se već tada Tarbuk sastajao s petrinjskim Srbima po selima, ali su i dolazili u vojarnu radi sastanaka nasamo s Tarbukom. Potpukovnik Mudrinić negirao je znanje tema razgovora jer Tarbuk o tome nije obavještavao, barem ne pred njim, ostalim oficirima i tadašnjim zapovjednikom garnizona tj. svojim prethodnikom. Primjećeno je Tarbukovo donošenje odluka na svoju ruku unatoč sustavu podređenosti.
Mladih vojnika na redovnom vojnom roku nije bilo više od 250. Na 15.8. i 25.8.1991. došlo je oko 800 dobrovoljaca. To su bili Srbi iz Petrinje i njenih sela. Svi su dobili naoružanje i vojnu obuku. Mudrinić je naveo da je u ‘‘Šamarici’’ bio smješten oklopni bataljun iz Pančeva s 20 tenkova T-84. Imali su 35 tenkova i oklopnih vozila iz petrinjskog garnizona, veću količinu minobacača različitih promjera raspoređivanih na visove oko vojarne. Višecijevni bacači raketa Tarbukovim naređenjem usmjereni su na samu Petrinju.
Mudrinić tvrdi da je to sve bilo uređeno znatno prije napada. Procjene prije početka napada su da je neprijatelj imao oko 3.000 pješaka, 2 oklopne bojne (T-55, M-84), minobacače, bitnicu VBR-a ‘‘Plamen’’. Znatan dio naoružanja bio je stacioniran u gradskim vojarnama.
Hrvatske snage u Sisku uspjele su oformiti 1. i 2. bojnu HV-a, Zbor narodne garde, 57. samostalnu bojnu (satnija Sunja, Sisak, Lekenik-Odra), samostalnu satniju bojne Petrinja i Glina. MUP je raspolagao snagama policijskih postaja i antiterorističkih jedinica sa slabom popunjenosti pješačkim naoružanjem i samo nekoliko minobacača. Na Banovini su pojačanje bile snage 1.br. ZNG-a i MUP-a iz Središnje Hrvatske.
Po etničkom čišćenju u okolnim mjestima, početkom rujna 1991. počeli su izravni, najžešći napadi JNA na Petrinju s pomagačima pobunjenim Srbima. Točnije, 2.rujna 1991. Tarbuk je organizirao tiskovnu konferenciju u vojarni ‘‘Vasilj Gaćeša’’. Novinare je pokušao uvjeriti kako je na vojarnu izvršen minobacački napad od hrvatskih snaga. Fikcija je bila povodom za tenkovski JNA napad na grad. Telefonskim pozivom zapovjednika 5. vojne oblasti JNA generala Andrije Rašete upućenom Tarbuku konferencija je prekinuta. Tarbuk je Rašeti poručio:’’Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku!’’.
Tenkovski garnizon krenuo je iz ’’Šamarice’’ pod Tarbukovim zapovjedništvom u središte Petrinje. Rušeno je sve na putu. Napad je izveden prije rujanske mirovne konferencije o Jugoslaviji, bitaka za vojarne i isteka moratorija na hrvatsko proglašenje neovisnosti. Napad je bio silovit i cjelodnevnog trajanja. U 12:18 sati prve granate pale su na Petrinju. Istovremeno je Tarbuk zaprijetio hrvatskim snagama i naredio ispaljivanje pet do šest granata prema ‘‘Vili Gavrilović’’. Čin otvorenog napada JNA na Petrinju. Uslijedila je snajperska vatra i rafalna pucnjava po gradskom centru. U 15 sati došao je helikopter Ministarstva unutarnjih poslova po ranjenu djecu. Ulične borbe vođene su u svim gradskim četvrtima.
Tromblonskim minama paljeni su višestambeni objekti. Tenkovskim projektilima razaralo se dječji vrtić, crkvu svetog Lovre, Srednju školu, Općinski sud, zgradu Općine, gospodarske objekte s obuhvaćenim poznatim autoprijevoznikom ‘‘Slavijantrans’’ i silosom hrane mesne tvornice ‘‘Gavrilović’’, tvornicom obuće, nekoliko višestambenih i stambeno-poslovnih zgrada te zgradu Nove Bolnice. Napalo se Hrastovicu, Taborište, Pecki i Budičinu na koje je palo preko sto granata. Malobrojni branitelji uspjeli su prvi put obraniti Petrinju. Povlačenje tenkova u vojarne bilo je u 19:50 sati.
Hrvatske vlasti mobilizirale su sve muškarce od 18-50 godina. Najjači braniteljski otpor bio je u Taborištu, Peckom i drugim prilaznim točkama gradu. U sisačku bolnicu dovezeno je 11 civila i trojica pripadnika ZNG-a. Poginuli su Nikola Lokner, pripadnik ZNG-a, Andrija Rokić pripadnik MUP-a i civil Stjepan Bučar. Vatrogasci su s 2. na 3.9.1991. gasili gradske požare čime se vidio prvotni razmjer oštećenja.
Nizali su se srpski napadi na Petrinju. Borbe na položajima oko Peckog odvijale su se 3.9.1991. Selo je branila hrvatska garda od napada iz Luščana i Bačuge kada je u minobacačkom napadu ispaljeno oko 40 mina, a ranjeno 6 hrvatskih pripadnika.
Prva civilna žrtva bila je 16-godišnja Josipa Kožić iz Gornje Budičine ubijena bez razloga i povoda iz zasjede 5.9.1991. u blizini kuće. Počinitelji su još uvijek nepronađeni i nekažnjeni srpski teroristi. Josipa se sa sestrom Snježanom i sestrinim zaručnikom Vladom Dumbovićem vraćala automobilom u selo kada su upali u zasjedu s paljbom iz automatskog oružja. Josipu je usmrtilo 18 hitaca. Zaručnički par teško je ranjen. Na njih je ukupno ispaljeno 158 projektila automatskog oružja.
Srbi su napali strateški značajno naselje Taborište kod Petrinje s južne strane čime se ZNG morao povući s tamošnjeg položaja 7.9.1991. Deset tenkova upućeno je iz vojarne ‘‘Gaćeša’’ na položaje prema Kotar šumi tj. Kotar-Stari Gaj jugoistočno od Petrinje. Rujna 8. učestilo se napade JNA na hrvatske položaje u Hrastovici i Peckom. U Malom Šušnjaru 9.9.1991. okupilo se oko 100 srpskih rezervista koji su pješice krenuli prema Hrastovici, južno od Petrinje, zapadno od Taborišta. Dolaskom na položaje oko željezničke postaje nadomak Hrastovice otvorena je brzometna paljba na mjesto.
Istog dana paljbe na Hrastovicu iz zasjede je u selu Križ napadnuta ophodnja ZNG-a i MUP-a. Poginuo je Andrija Barić iz pričuvnog sastava MUP-a. Jedan pripadnik je teško ranjen. Zatim je išao pješački napad na Križ i Hrastovicu koordiniranom akcijom srpskih postrojbi i JNA. U objekte radne jedinice ‘‘Kodričevo’’ tvornice ‘‘Gavrilović’’ u Petrinji ušli su pripadnici JNA 13.9.1991. Po Petrinji JNA puca iz raznog oružja 14.9.1991. Oko 17:30 pogođen je silos ‘‘Gavrilovića’’. Četnici su u Petrinji zarobili i strijeljali 14 pripadnika MUP-a i ZNG-a.
15. rujna 1991. Jugoslavenska narodna armija pogodila je toranj crkve svete Katarine u Radićevoj ulici. Crkva je izgrađena 1881. Imala je oznaku zaštite kulturno-povijesne građevine. To nije spriječilo JNA artiljeriju da unište zvonik. JNA je jedina imala artiljerijsku tehniku za to. Crkva svete Katarine srušena je do temelja 19.3.1992. kada su u nepuna 24 sata u Petrinji srušene još crkva svetog Lovre i tri kapelice na gradskim brežuljcima. Sve je to kulturna baština 18. stoljeća. Primjer razaranja Petrinje kao dijela SAO Krajine jest neskriveno, planirano, poticano uništenje svega što podsjeća na Hrvate.
16. rujna 1991. Jugoslavenska narodna armija i njihovi pomagači pobunjeni Srbi započeli su drugi napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu iz pravca vojarne ‘‘Vasilj Gaćeša’’ i Malinove ulice po Tarbukovom naređenju. Napad je bio minobacački. Uspješno odbijen, ali pogubnijeg i krvavijeg ishoda. Na petrinjskoj ‘‘Vili Gavrilović’’ i kod Nove Bolnice zarobljeno je 23 hrvatska branitelja, a 17 ih je streljano odmah. Sačuvani isječak tzv. štampe JNA napisan ćirilicom iznosi kako je samo iznad ‘‘Vile’’ pogubljeno više od 30 ustaša.
Pripadnici 120. sisačke brigade HV-a s pripadnicima zagrebačkog MUP-a nalazili su se tog dana 16. rujna na istaknutom položaju Nove Bolnice u Petrinji kad su ostali ”odsječeni“ od samog grada te okruženi vojskom JNA i pripadnicima lokalne teritorijalne obrane. Pridružuje im se nekoliko lokalnih branitelja ZNG-a Petrinja koji su ostali braniti grad s ciljem pronalaska mogućeg pravca izvlačenja iz okruženja koje je onemogućavalo povratak u Petrinju. Dio branitelja i policajaca ostao je na položaju. Drugi dio krenuo se povlačiti u šumu u pravcu objekta ‘’Vile Gavrilović“.
Prije ceste za vilu zarobili su ih i razoružali pripadnici neprijateljske izviđačke postrojbe pod zapovijedništvom Dragana Sanadera. Odvedeni su preko ceste do vikendice Dragana Čičića gdje su im oduzeti vrijedni osobni predmeti. Psihofizički su zlostavljani i skinuti do pasa s naredbom da potrbuške legnu na zemlju. Način usmrćivanja bio je dizanje u skupinama po trojica branitelja i s dva metka M53 ustrijeljeni su u leđa. Sljedećim skupinama naređivano je bježanje te su ubijeni u pokušaju bijega. Oni koji su se uspjeli spasiti iskoristili su pomutnju i sumrak pritajenjem među posmrtne ostatke suboraca. Nakon smaknuća, posmrtni ostaci branitelja i policajaca ostali su ležati. Nakon nekoliko dana rovokopačem ukopani su u grobnicu na mjestu gdje su ubijeni.
Sljedećim skupinama naređeno je bježanje te su ubijeni u pokušaju bijega. Četvorica su se uspjela spasiti koristeći pomutnju i sumrak pritajenjem među posmrtnim ostacima svojih suboraca. Nakon smaknuća, posmrtni ostaci hrvatskih branitelja i policajaca ostali su ležati te nakon nekoliko dana rovokopačem ukopani u grobnicu na mjestu gdje su ubijeni. Preživjeli su Stjepan Rožanković, Dražen Cerjak, Zlatko Martinović, Ivica Barišić, Meho Alijagić i Milan Župan. Poneki izvori navode 18. rujan kao dan smaknuća. Pogubljeni su Tomislav Bursik, Nikola Dumbović, Ivica Jelačić, Božidar Kovačić, Franjo Lukačević, Vlado Miškulin, Milivoj Rogulja, Branko Tomašić, Radislav Tutić, Mišo Svoboda, Dejan Gregec, Neno Muškić, Zdenko Gregec i Vlado Žugaj.
18.9.1991. oko petrinjske obilaznice, Češkog Sela i Drenčine hrvatske snage uzvratile su nadmoćnijem neprijatelju. U borbama Srbi pogađaju spremnik 87 tona otrovnog amonijaka u ‘‘Gavriloviću’’. Vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba došle su do Bresta, ali JNA nije dopustila gašenje požara u ‘‘Gavriloviću’’. JNA razara poslovni krug ‘‘Gavrilovića’’, pogodila je Drvnu industriju ‘‘Finel’’. Granatama se gađalo Mošćenicu i Pračno istočno od Petrinje, a zapadno od Siska. Pogođeno je nekoliko obiteljskih kuća.
U sisačku bolnicu dovezeno je 40tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici ZNG-a Stjepan i Zlatko Žugaj. Pripadnik četničko-terorističkih postrojbi Jugoslav Vidić u krugu “Gavrilovića” iz skupine radnika izdvojio je Stjepana Komesa zbog rukovanja s predsjednikom Tuđmanom pri njegovom posjetu Petrinji. Mesarskim nožem mu je odsjekao ruku uslijed čega je Komes umro. Uvjetna dobra vijest za Petrinjce bila je da je hrvatska vojska uništila radarski sustav vojno-raketne baze Šašina Greda kod Siska s njenim osvajanjem od JNA.
Žestok minobacački napad na Petrinju bio je 18.9.1991. iz ‘‘V.Gaćeša’’. U javnost je dospjela prva vijest o 17 masakriranih gardista na Novoj Bolnici. Branitelji ruše dva jugozrakoplova nad Petrinjom. Idući dan dogodila se prva inozemna novinarska žrtva kada je od eksplozije poginuo novinar Pierre Blancket dok je teško ranjen Patrick Giganti.
Ponovni, posljednji uspješni napad za agresora dogodio se 21.rujna. Dogovoren je prekid svih komunikacijskih veza sa nadležnim zapovjedništvima odnosno sa zapovjedništvom 5. vojne oblasti u Zagrebu. Napad krajem rujna bio je najokrutniji bez nada njegova zaustavljanja. Grad je napadnut zrakoplovima s posebnim naglaskom na kupski most. Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog Sela otvorili su paljbu na hrvatsku vojsku u Mošćenici i Petrinji. Poginuli su pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.
U večeri su bile jake borbe oko kupskog mosta prema Brestu. Branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe. Jakom pješačkom vatrom Petrinju su 21.9.1991. okupirale JNA i srpske paravojne postrojbe. U krvavoj završnici bitke za Petrinju branilo ju je 300 gardista 1. i 2. gardijske brigade HV-a i 150 temeljnih policajaca. Zbog slabe obrane i nestručnog kadra hrvatskih redova Gento Međugorac poslan je iz Zagreba da kao zapovjednik svih hrvatskih snaga u Petrinji uspostavi učinkovitu gradsku obranu.
Slabo opremljeni protiv nadmoćnog neprijatelja nisu uspjeli obraniti grad. Tog 21.9.1991. paravojni srpski pobunjenici s 1.200 pripadnika JNA dobivaju bitku. Ostale hrvatske snage zapovijedi Vlade Milinkovića, zamjenika generala Brodarca iz Siska, izvlače se iz Petrinje na položaj u Brest. Branitelji su krenuli napuštati grad s prvim izlaskom pridodane grupe popodne, a potom policije. Zadnje je izašlo zapovjedništvo ZNG-a sa svom dokumentacijom i ljudima. Pod jakom pješačkom vatrom uspjeli su se prebaciti do kupskog mosta 21.9.1991. u 18:30 sati. Petrinja je kapitulirala.
Podaci iz osuđujuće presude Tarbuku u napadima od 16.9. i 21.9.1991. uslijed mnoštva poginulih hrvatskih civila nastala je potreba njihova pokopa. Mrtve se nalazilo po kućama, vrtovima, ulicama, garažama, portama, dvorištima i podrumima. Pokopi su bili na grobljima svetog Benedikta i sveti Nikola. Neke se pokopalo u dvorišta i vrtove gdje su pronađeni čime se smatra da su tamo pokopani vlasnici tih kuća ili stanari.
Sačinjena je zajednička grobnica nazvana ‘‘Ekonomija’’ u krugu vojarne ‘‘V. Gaćeša’’. Mrtve je skupljala JNA 5-6 dana s početkom iza posljednjeg napada 21.rujna. Poslove pokapanja nastavila je Civilna zaštita. Glavnina ubijenih bili su civili srednje dobi ubijeni iz vatrenog oružja, ali je bilo slučajeva ubojstava sjekirama i masakriranja tijela. Materijali pokazuju da je u napadu 21.9. ubijeno preko 100 Petrinjaca.
Prilikom suđenja Slobodanu Tarbuku u odsutnosti sud je zaključio da se djelomično može prihvatiti činjenicu da su u razaranju Petrinje pretežno sudjelovali pripadnici Teritorijalne obrane. Nedvojbeno je utvrđeno da su oni u cijelosti naoružani oružjem iz petrinjske vojarne. Zapovjednik im je bio Tarbuk s kojim su aktivno sudjelovali u razradi plana i napada učinjenog na Petrinju.
Pobunjeni Srbi 26. rujna 1991. otvorili su topničku vatru na Grabovac 15tak kilometara južno kada su ubili Dubravku Špoljarić staru 18 godina, Josipu Špoljarić od 17 godina i Ivana Špoljarića starog dva mjeseca. Ranili su pet civila.
Padom Petrinje Srbija je zaokružila osvajanja na području Banovine do Kupe. Unatoč padu Petrinje, hrvatske snage iz okružja se nisu predavale poput sjevernog gradskog naselja Nova Drenčina. Novu Drenčinu napali su četnici 6.10.1991. Ubili su Nikolu Jelekovca i Mirka Vidovića pripadnika ZNG-a. Razorili su i zapalili veći broj stambenih i gospodarskih objekata.
Tijekom četiri okupacijske petrinjske godine srušeno je ili teško oštećeno pet župnih crkvi, tri samostana i 21 manja crkva i kapelica. Uništavana je kulturna baština i pitoreskni gradić sa stanovnicima koji su prije ili kasnije napustili domove neovisno o nacionalnosti zbog ratnih djelovanja.
Sve do 1995. nadležna tijela Republike Hrvatske osnovana u jeku rata 1991. nisu bila u mogućnosti provoditi ekshumacije na okupiranom području. Nakon Bljeska i Oluje u listopadu 1995. Hrvatska je počela samostalno provoditi ekshumacije na tek oslobođenom području. U razdoblju neposredno nakon rata ekshumacije su nadzirali predstavnici međunarodnih organizacija. U ekshumaciji masovne grobnice kod vile bili su prisutni akreditirani predstavnici tadašnje Europske zajednice.
Sukladno odluci Vlade da se počne s postupkom lociranja, ekshumacije i identifikacije poginulih osoba u masovnim grobnicama na području Banovine i zapadne Slavonije 14. rujna 1995. u predmetu provođenja istražne radnje ekshumacije posmrtnih ostataka pripadnika ZNG-a poginulih 16. rujna 1991. na ‘‘Vili Gavrilović“ tj. nedaleko vikendice Dragana Čičića donesena je naredba o ekshumaciji.
Ekshumacija je započeta 13.9.1995. Mjesto događaja locirali su i osigurali pripadnici PP Petrinja i Hrvatske vojske. Predstavnici Radne grupe za lociranje, ekshumaciju i identifikaciju masovnih grobnica na području Banovine i zapadne Slavonije osigurali su potrebnu mehanizaciju i radnike za iskop. Iskapanje su započeli najprije ručno. Nakon određene dubine nisu našli posmrtne ostatke, pa je dopremljena mehanizacija. U blizini mjesta na koje je pokazao svjedok izvučena je žica sa zavezanim čizmama, kostima potkoljenice i bedrenim kostima. Na dubini od 80 cm pronađeni su prvi posmrtni ostaci.
Zbog nemogućnosti ekshumacije za trajanja rata bilo je otežano provoditi tadašnji jedini mogući postupak klasične identifikacije. Prvo su ekshumirani posmrtni ostaci 15 branitelja i policajaca homogene skupine u rasponu dobi od 22 do 49 godina uz pretpostavku kako su ekshumirani i posmrtni ostaci još dvije tada neidentificirane osobe.
Obavljala se klasična identifikacija s prepoznavanjem osobnih predmeta, visine, zubnog statusa, zaživotnih trauma koje ostavljaju tragove na tijelu itd. Tako je identificirano šest osoba. Tijela su predana obiteljima i pokopana u obiteljske grobnice.
Najpouzdanija metoda identifikacije putem DNK analize bila je u začecima. No, za vrijeme rata počeo je razvoj forenzike, forenzične patologije i antropologije. Iz sudsko-medicinskih zapisnika i kriminalistike zabilježeni su prvi pokušaji uzorkovanja koštanog i dentalnog materijala u svrhu DNK identificiranja osoba stradalih na ovaj način. Od 1998. do 2012. pokušavalo se utvrditi identitete stradalih na ‘‘Vili Gavrilović’’. Zbog protoka tolikih godina utvrđena je nedostatnost klasičnih metoda što je značilo primjenu novijih kako bi se sigurno potvrdio identitet stradalih. Zaključno, rezultat predstavljen obiteljima bio je završetak jedne od najsloženijih obrada nad masovnom grobnicom ikad poduzetom s nevjerojatnom završnicom-pozitivna identifikacija jedne osobe koja se dotad vodila nestalom i DNK potvrdama identiteta ostalih 15 osoba pridruživanjem svih koštanih elemenata pripadajućih svakoj osobi pojedinačno. Pokopi su također obavljeni u obiteljske grobnice.
Petrinja je samo komadić Banovine s neoborivim dokazima počinjenog etničkog čišćenja Hrvata i osoba nesrpske nacionalnosti tijekom Domovinskog rata čime srpska strana više od 30 godina pokušava manipulirati, negirati i opravdati svoja nedjela. Još uvijek je grad raspirivanja mržnje između srpskog i hrvatskog stanovništva posredstvom politike i ostalih huškački nastrojenih aktera.
Slobodan Tarbuk osuđen je u odsustvu na 20 godina zatvora na Okružnom sudu u Sisku 7.7.1992. Borislav Boro Mikelić, poznati Petrinjac, bivši predsjednik Vlade Republike Srpske Krajine i šef izborne kampanje Milana Martića odlukom Slobodana Miloševića 1993. izbjegao je konačni kazneni progon za ratni zločin stradanja hrvatskih policajaca i civila. Sud u Sisku ga je 1993. u odsustvu osudio na 20 godina zatvora. Mikelić je 2004. tražio reviziju postupka. U ponovljenom postupku optužnica biva odbačena te je osuđen zapovjednik garnizona Tarbuk. Mikelića se sumnjičilo za sudjelovanje u atentatu na srbijanskog premijera Zorana Đinđića.
Protiv Dragana Sanadera, Mileta Sanadera, Milana Drobnjaka i Slavka Drobnjaka vođen je postupak za razni zločin protiv ratnih zarobljenika po optužnici javnog tužilaštva Sisak od 25.11.1992. Proglašeni su krivima što su 16.9.1991. kao pripadnici četničko-terorističkih formacija SAO Krajine kod ‘‘Vile Gavrilović’’ po predaji pripadnika ZNG-a i Policijske uprave Sisak i Petrinja razoružane pripadnike tih snaga lišili života. Svaki je dobio 20 godina zatvora.
Presudom Vrhovnog suda RH od 6.9.2000. povodom žalbe Slavka Drobnjaka ukida mu se presuda u odnosu na njega. Predmet je vraćen u ponovno suđenje prvostupanjskom sudu. Presuda je ukinuta jer je S. Drobnjak po donošenju prvostupanjske presude uhićen, pa je stavljen prijedlog za ponavljanje postupka.
Žalbe D. Sanadera, M.Sanadera i Milana Drobnjaka odbijene su kao neosnovane. U odnosu na njih potvrđena je prvostupanjska presuda.