Piše: Dražen Prša
Stajao sam na koncertu Thompsona u mnoštvu. Nije mi prvi put na Thompsonovom koncertu, ali ovaj je bio poseban. Možda zato što godine idu, pa srce sve više osjeća. Možda zato što me pjesma ponovo vratila tamo gdje sam ostavio dio sebe – na crtu, u rov, u tišinu nakon granate, u šapat prije akcije, u oči brata branitelja kojeg više nema.
Neki neće razumjeti što znači kad pjeva Thompson, a ti stojiš mirno, kao pred postrojbom. Za njih je to samo koncert. Za mene – to je poziv, to je prisega, to je ona ista emocija zbog koje sam 1991. digao ruku, ostavio kuću, poljubio djecu i rekao: idem, ako treba i do kraja.
Kad je zapjevao “Bojna Čavoglave”, nisam pjevao – disao sam tu pjesmu. U svakom stihu vidio sam lice poginulog prijatelja. Čuo sam motor transportera, osjetio blato pod čizmama, miris borovine i krvi. I znaš što? Nisam bio tužan. Bio sam ponosan. Jer sve to – imalo je smisla.
Ljudi su me tapšali po ramenu, gledali s poštovanjem. A ja sam gledao njih – mlade, nasmijane, s hrvatskim zastavama na ramenima. Neki nisu bili ni rođeni kad smo se mi borili. Ali sada pjevaju te pjesme. Nose dresove s crveno-bijelim kvadratićima. Grle se kad krene „Lijepa li si“. I srce mi je, kunem se, bilo veće od cijelog tog stadiona.
Domovina nije savršena. Iskrvarila je i još uvijek krvari – na nepravdu, na korupciju, na zaborav. Ali na tom koncertu, nisam vidio politiku. Vidio sam nadu. I zahvalnost. I vjeru. U pjesmi. U ljudima. U svemu što Thompson nosi sa sobom – ljubav prema Hrvatskoj koju ne možeš naučiti, samo osjetiti.
Jedan mladić mi je prišao i rekao: „Hvala vam što ste nam dali slobodu.“ Ja sam samo rekao: „Samo vi volite ovu zemlju. To je najveće hvala.“
I zato, neka pjevaju i dalje. Neka grmi „Anica – kninska kraljica“, neka se ori „Prijatelji“, neka djeca znaju tko su i zašto govore hrvatski. Jer dok god se pjeva o Domovini, dok god se pamte poginuli, dok god se srce stisne kad se digne zastava – Hrvatska nije izgubljena.
Ma koncertu nisam bio samo branitelj. Bio sam otac, bio sam brat, bio sam Hrvat. I bio sam ponosan. Kao i ’91. Samo ovaj put – s pjesmom umjesto puške.