POBUNJENI SRBI UZ POMOĆ SLUŽBENOG BEOGRADA TIJEKOM 1991. OKUPIRALI SU GOTOVO TREĆINU HRVATSKOG TERITORIJA

Početkom 1992. pod srpskom okupacijom nalazilo se 1072 naselja u RH: hrvatsko Podunavlje 123, zapadna Slavonija 58, Banovina 245, Kordun 227, Lika 179, Dalmacija 240 (Dražen Živić, Demografski okvir i gubici, Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat, 451).

POSLJEDICE TOG TERORA – 1992. zabilježen je vrhunac humanitarne krize u Hrvatskoj s oko 800 000 prognanika (iz Hrvatske) i izbjeglica (iz BiH i SRJ, odnosno Srbije, Vojvodine, Kosova i Crne Gore), što je bilo više od 15 % ukupnog stanovništva Hrvatske.

Agresija na Republiku Hrvatsku 1991., a zatim 1992. i na Bosnu i Hercegovinu, izazvala je najveću prognaničko-izbjegličko-raseljeničku i humanitarnu krizu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Na stotine tisuća ljudi moralo je napustiti svoje uglavnom razorene domove s neizvjesnim mogućnostima i vremenom povratka. Prvi prognanici u Hrvatskoj pojavili su se u proljeće 1991. godine. To su osobe koje su morale napustiti svoj dom prisilno zbog pritisaka i terora dijela pobunjenih Srba.

Masovni progon Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva započeo je početkom srpnja 1991. kad je velikosrpski agresor napao i potom spalio mjesto Ćelije kod Vukovara te prognao oko 200 njegovih stanovnika. U srpnju 1991. godine u Hrvatskoj je registrirano već 30 000 prognanika, a egzodus stanovništva uzrokovan napadima srpskih snaga nastavljen je protjerivanjem stanovništva, uglavnom Hrvata, s Banovine, Korduna, istočne Slavonije, zapadne Slavonije, zapadnog Srijema, Baranje, dalmatinskog zaleđa – Drniša, Knina… Prizor evakuacije prognanika iz Dalja, Erduta i Aljmaša 1. kolovoza 1991. rijekom Dravom iz Aljmaša prema Osijeku obilježio je početak velike prognaničko-izbjegličke i humanitarne krize u Hrvatskoj.
Krajem 1991., u vrijeme kad je cijela Hrvatska bila izložena agresiji, Vlada RH osnovala je Ured za prognanike i izbjeglice, s ciljem organizacije skrbi za prognanike. Tad je u Hrvatskoj već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snga.

Prema uredbi Vlade RH o statusu prognanika i izbjeglica (Narodne novine 64/1991, 3. 12. 1991.), osobi koja je s ratom ugroženog područja na teritoriju Republike Hrvatske samostalno ili organizirano napustila mjesto prebivališta da bi izbjegla neposrednu opasnost za život pred agresijom i drugim oružanim akcijama može se priznati status prognanika odnosno izbjeglice. U smislu te uredbe, prognanik je osoba koja je s jednog područja Republike Hrvatske izbjegla na drugo područje Republike Hrvatske, a izbjeglica je osoba koja je izbjegla u inozemstvo.

Uoči oslobodilačkih operacija hrvatskih snaga Bljesak i Oluja u Hrvatskoj je bilo registrirano 210 592 prognanika (83 683 prognanika iz hrvatskog Podunavlja i 126 909 prognanika s okupiranih područja koja će biti oslobođena u spomenutim operacijama) te 188 672 izbjeglica iz BiH i SRJ, što znači da se RH tada skrbila za ukupno 399 264 prognanika i izbjeglica.

Istodobno ta je područja tijekom spomenutih operacija napustila većina srpskog stanovništva koje je ondje živjela tijekom četverogodišnje okupacije (prema podacima iz Izvješća Vlade RH iz 1998., njih oko 130 000).

Svake godine uoči i tijekom obilježavanja pobjede hrvatskih snaga u operaciji Oluja početkom kolovoza 1995., koju Hrvatska slavi 5. kolovoza kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti te Dan hrvatskih branitelja, mnogi srbijanski političari koji se nisu suočili s činjenicama iz prošlosti pa i one oko Domovinskoga rata optužuju Hrvatsku za “etničko čišćenje”, navodeći da je tada iz Hrvatske “izgnano” od 200 000 do 300 000 Srba.

Pritom prešućuju koliko je Hrvata prognano u napadima srpskih snaga od 1991. i koliko je Hrvata u srpnju 1995. Tada, već četiri godine čekalo povratak svojim, uglavnom razrušenim domovima na okupiranom području Republike Hrvatske.

Također prešućuju i činjenicu kako je upravo srbijansko vodstvo odbilo prihvatiti sve mirovne inicijative Vlade RH i međunarodne zajednice, uključujući i “Plan Z-4” kojim su početkom 1995. najmoćnije svjetske sile nudile Srbima u Hrvatskoj “državu u državi” na području 11 općina u kojima su prema popisu stanovništva iz 1991. imali natpolovičan broj stanovnika.

Kao što prešućuju da upravo podaci iz srpskih izvora potvrđuju da je političko i vojno vodstvo pobunjenih Srba u Hrvatskoj 4. kolovoza 1995. zapovjedilo evakuaciju stanovništva iz okupiranih područja Dalmacije i Like; u 16:45 sati “Vrhovni savjet obrane RSK” donio je odluku o evakuaciji, koju je potpisao Mile Martić, a pola sata poslije, točnije – u 17:20 sati, ona je ovjerena u Glavnom štabu tzv. SVK-a, kod zapovjednika generala Mile Mrkšića.