Piše: Pero Kovačević
Tomislav Tomašević i platforma Možemo došli su na vlast u Zagrebu nošeni na zlatnim krilima i uz neviđenu podršku medija i većine građana Zagreba. Isti ti mediji koji su ih prikazivali mesijom , spasiteljem Zagreba , brzo su shvatili da Možemo, u biti ništa ne može. Shvaćali su to i „oduševljeni“ građani Zagreba.
Shvatili su konačno, da Tomašević i (Ne)Možemo osim iskazane političke volje, nisu niti nemaju jasno određene prioritete, strategiju i ljude koji bi to proveli. Aktivisti su dobili vlast, a ne znaju što i kako raditi. Krenuli su oprobanom strategijom „vađenja kostura iz ormara „. Dok su vadili kosture iz „ormara“ pokojnog Bandića, počeli su sami stvarati kosture ispred istog tog ormara. Dugo neka politička opcija nije imala takvu podršku medija i građana, a pokazala takvu dozu nesposobnosti, nestručnosti i naravno bahatosti.
Shvatili su , oni odmah nakon preuzimanja vlasti koliko su „tanki“, te je Tomašević svima zabranio javne nastupe, namjera je bila sakriti vlastitu nesposobnost za vođenje Zagreba. Brzo je ta strategija doživjela fijasko jer su si Tomašević i njegovi odbrani suradnici počeli “pucati u noge”. Sad Tomaševiću dolaze glave „mangupi“ iz njegovih redova.
Da bi mogli nešto napraviti, nužni su im bili neovisni stručnjaci, koje e nakon slučaja Nikole Vukovića i Ante Samodola , nisu mogli pridobiti da im se priključe.
Shvatili su to i mediji koji su ih doveli na vlast, a sam Tomašević.
Građani Zagreba tražili su promjene i suštinske reforme, glasali su za promjene, glasali su za Možemo, a dobili (Ne)Možemo koji u biti ništa ne zna niti može. Građani su dobili „promjene“ ali negativne i to takve da drže da im je bilo daleko bolje za vrijeme pokojnog Milana Bandića.
Sreća je za sve da je demontaža Tomaševića i (Ne)Možemo u samoj završnici.