Postoje jutra u kojima grad osvane nekako teži, sivi, kao da i on osjeća da mu se s lica briše prepoznatljiv osmijeh. Vijest o zatvaranju Name u Ilici nije samo vijest o stečaju, prodaji ili poslovnom potezu. To je vijest o smrti jednog vremena, o gašenju svjetla u izlozima koji su bili naši orijentiri, naše prve postaje u odrasli život i čuvari naših najskrivenijih obiteljskih priča.
Kada su iz robne kuće na društvenim mrežama objavili: „Hvala vam na povjerenju, vjernosti i svim zajedničkim godinama“, nisu napisali samo objavu o rasprodaji. Napisali su osmrtnicu jednoj tradiciji koja je počela još 1881. godine. Napisali su kraj priče o robnoj kući u kojoj se nije samo kupovalo – tamo se pripadalo.
„Puca plavo srce“ – Jauk građana koji gube identitet
Ispod objave o zatvaranju, koja se poput požara proširila gradom, zaredale su se tisuće komentara. Nisu to bili obični komentari kupaca; bili su to jecaji ljudi koji osjećaju da im netko čupa komad srca iz grudi.
„Ode naš Zagreb. Stvarno puca plavo srce“, napisala je jedna sugrađanka, dok su drugi nizali uspomene: „Tu me baka vodila na prvu toplu čokoladu, tu sam kupila tkaninu za vjenčanicu, tu sam djetetu birala prvu olovku…“
Zagrepčani se osjećaju izdano. Dok su Grad i država šutjeli, dok su rokovi za prvokup istjecali u tišini birokratskih ureda, sudbina Name bila je zapečaćena. S gorčinom se spominje i Vjesnik, i Snježna kraljica, i sve one „zagrebačke svetinje“ koje su nestale da bi napravile mjesta za staklo, beton i hladne korporacije. „Zar je sve na prodaju? Zar baš ništa nije sveto?“, pitaju se oni koji su u Nami vidjeli bedem građanskog Zagreba.
Miris djetinjstva i škripa parketa odlaze u nepovrat
Onaj tko nikada nije ušao u Namu ne može razumjeti taj miris – mješavinu starog drveta, tekstila i neke domaće, starinske sigurnosti. Njezini su hodnici bili pozornica na kojoj su se smjenjivale generacije. Njezini su zaposlenici, koji su usprkos stečaju dugom 23 godine radili s osmijehom, postali dio naših obitelji.
Danas, ti isti ljudi pakiraju robu za rasprodaju koja nalikuje na karmine. Svaki artikl snižen za 30 posto nosi sa sobom težinu poraza. To nije ušteda, to je cijena rastanka.
Dolaze tuđinci, odlaze uspomene
Umjesto domaćih brendova, umjesto tradicije koja je preživjela tri rata i tko zna koliko država, u kultnu zgradu uselit će se još jedan globalni gigant. Iako će zgrada ostati na istom mjestu, njezina duša seli se u sjećanja. Ilica više nikada neće biti ista. Onaj prepoznatljivi sat na trgu, taj „meeting point“ generacija, sada kuca posljednje sate Zagreba kakvog smo poznavali.
Možda će novi vlasnici ušminkati prostor, možda će tamo sjajiti neka nova svjetla, ali za nas, koji smo tamo ostavili komadiće svog odrastanja, NAMA će ostati bolna rana. Ostaje samo tuga i pitanje koje odzvanja praznim hodnicima: Kaj nam je ostalo od našeg grada?