Hrvatska kulturna scena sinoć je doživjela nezapamćen potres, ali onaj moralni. U trenutku koji će ostati zapisan kao jedna od najvećih mrlja u povijesti naše najprestižnije pjesničke manifestacije, Odbor Goranova proljeća objavio je da opoziva nagradu Goranov vijenac ovogodišnjem dobitniku Milku Valentu.
Priznanje za životno djelo, koje nosi ime pjesnika-borca protiv neljudskosti, zamalo je završilo u rukama čovjeka koji u pedofiliji ne vidi zločin, već „prirodnu orijentaciju“.
Odluka o povlačenju stigla je tek nakon što je javnost, zgrožena onim što je žiri očito „previdio“, podsjetila na Valentove istupe iz 2022. godine. Pitanje koje grmi hrvatskim medijskim prostorom glasi: Kako je moguće da stručni žiri, u zemlji koja se zaklinje u zaštitu djece, nije provjerio tko je čovjek kojeg uzdižu na pijedestal?
Skandalozne teze pod krinkom „filozofije“
Milko Valent, veteran domaće književnosti s diplomom filozofa, odlučio je očito svoju „mudrost“ usmjeriti u pravcu koji ledi krv u žilama svakog normalnog građanina. U intervjuu za časopis Artikulacije, Valent nije samo filozofirao – on je izravno napao temelje civilizacijske zaštite najranjivijih.
Nazivajući znanstvenike i liječnike „korumpiranima“ jer pedofiliju osuđuju kao bolest, Valent je otišao korak dalje u ponor. Za njega je posjedovanje dječje pornografije nešto što se „nažalost“ kažnjava zatvorom, dok žudnju za spolnim općenjem sa djecom naziva „prirodnom potrebom sisavaca“.
„Jadno, tužno, ružno“, tim je riječima Valent opisao društvenu osudu pedofilije. Danas te iste riječi najbolje opisuju činjenicu da je takav diskurs uopće dobio priliku biti nagrađen najvišim pjesničkim priznanjem.
„Praznina“ kao jedini ispravan odgovor
Suočeni s vlastitim debaklom, organizatori Goranova proljeća pokušali su oprati ruke priopćenjem o „vlastitim pogreškama“. Priznali su da „građansku osobu laureata nisu pretjerano propitivali“. Takva nonšalantnost u odabiru nositelja društvenog kapitala, kako sami nazivaju nagradu, poražavajuća je.
Odlučili su, kažu, ostaviti prazninu umjesto imena laureata za 2026. godinu. Ta praznina je jedino što je u ovom trenutku pošteno. Ona stoji kao spomenik trenutku u kojem je hrvatska kulturna elita skoro legitimizirala glas koji normalizira mrak.
Gdje prestaje umjetnost, a počinje patologija?
Ovaj slučaj ponovno otvara vječnu dilemu o odvajanju djela od autora. No, kada autor koristi svoj javni prostor za zagovaranje onoga što svaki zakon i moral tretiraju kao najbrutalnije nasilje, estetska vrijednost njegovih stihova postaje potpuno irelevantna.
Goranov vijenac ne smije biti ukras na glavi onoga tko pljuje po patnji žrtava. Sinoćnji opoziv nije samo pobjeda javnog pritiska; to je zadnja linija obrane zdravog razuma u društvu koje prečesto žmiri na „ekscentričnosti“ svojih intelektualaca. Prazno mjesto na ovogodišnjem postolju bit će glasnije od bilo koje pjesme.
http://
Nacionalnoplus/Ivona Hranić