Nakon Domovinskog rata i početkom 2000-ih, život u Hrvatskoj prolazio je kroz značajne promjene. Društvo se nastojalo oporaviti od ratnih trauma, dok je svakodnevica bila isprepletena suprotnostima – od bezbrižnih trenutaka djetinjstva do suočavanja s posljedicama razaranja i korupcije. Rasprave na internetu otkrivaju različite perspektive o tom turbulentnom razdoblju.
A kako je to zapravo bilo najbolje nam je opisao jedan redovni pratitelj našeg portala…
Eh, bio je to život bez mobitela, ito potpuno drugačiji: “Obzirom da nije postojalo mobitela, kad izađeš iz stana ko da igraš open world igru. Moraš svaki dan na novo sve otkrivati, praktički bez ikakvih dostupnih informacija. Tko je vani, vani. Puno manje je bilo nekakvih dogovaranja. Život se stvarno doimao kao avantura.”
Druženja su bila spontana, a djeca su provodila cijele dane vani: “Bez interneta i telefona – izašao bi iz kuće ujutro i vratio se prije mraka na večeru i spavanje. Danas bi za to bio na policijskoj tražilici i prijelomna vijest u medijima, a roditeljima bi socijalno kucalo na vrata.”
Ratne posljedice bile su vidljive na svakom koraku. Oružje i streljivo često su se nalazili u kućanstvima ili na ulicama: “Mogao si naći oružje pod krevetom roditelja. Jbg, nisu tada stavljali natpise ‘držati van dohvata djece’.” Drugi dodaje: “Skupljali smo metke po ulicama kao hobi. Iza škole bi bacali pune metke u potok i imali teoriju da će eksplodirati ako padne na pravu stranu.”
Sjećanja iz djetinjstva često su bila prožeta opasnostima: “Sjećam se početka 90-ih – pune kutije metaka, čahura, gelera, padobrana (čini mi se od kazetnih bombi?). Par puta smo našli bombe koje nisu eksplodirale pa nas starci pretukli. Igrali smo nogomet kad je svirala uzbuna i nisu nas ni sirene ometale u tome, sve dok vojska nije istrčala na igralište s minobacačima i počela pucati na mjesto pored našeg grada.”
Ratne traume ostavile su duboke tragove na društvo: “Još je bilo jako napeto prema pravoslavcima u miješanim brakovima. Ljudi su ostajali bez poslova, stanova… Većina ljudi bila je bez prebijene pare.” Korupcija je bila prisutna u svim segmentima života: “Za sve što si radio podrazumijevalo se da ide mito – od prometnog policajca do svake dozvole ili posjete doktoru. Ali si zato mogao što si htio bez komplikacija, dozvola i 100 papira – samo bombonjera ili koverta.”
Ekonomska situacija bila je teška, ali neki su iskoristili prilike koje su se nudile: “Srbi su iseljavali iz reintegriranih područja i prodavali kuće za sitniš. Mogao si za 20 tisuća maraka dobiti kuću od 150-200 kvadrata staru 10-15 godina u mjestima oko Osijeka i Vinkovaca, Siska, Karlovca, Zadra.”
Istovremeno, nezaposlenost je bila ogromna: “Sve zapušteno, u ratnim područjima još uvijek porušeno i minirano. Masovno se švercalo preko granica jer je Hrvatska bila najskuplja zemlja u okolici.” Unatoč svim izazovima vremena, mnogi pamte djetinjstvo kao posebno razdoblje: “Puno više ekipe i klinaca po vani. Igrali smo nogač u kvartu svaki vikend. Posuđivanje PS1 iz lokalne igraonice pa nisi spavao čitav vikend.” Posebno se ističe atmosfera tijekom Svjetskog prvenstva ’98.: “U vrijeme svjetskog ’98. bilo je baš neko posebno ozračje.”
Život u Hrvatskoj nakon rata bio je pun kontrasta – od spontanosti i zajedništva do opasnosti i korupcije. Dok jedni pamte avanturistički duh vremena bez tehnologije, drugi ne mogu zaboraviti težinu ratnih posljedica. Ovo razdoblje ostaje duboko utisnuto u kolektivno sjećanje Hrvatske kao vrijeme snalažljivosti, ali i borbe za bolje sutra.
D.P.