Saborski zastupnik i čelnik SDSS-a, Milorad Pupovac, ponovno je dospio u fokus javnosti nakon što su u pothodniku kod zagrebačke Osnovne škole Savski Gaj osvanuli gnjusni grafiti s pozivom na njegovo ubojstvo.
Pupovac, kojeg ovakve poruke, prema vlastitom priznanju, nisu iznenadile, iskoristio je priliku da upozori na „kulturu mržnje“ koja se, po njegovim riječima, nesmetano širi stadionima, koncertima, pa čak i sabornicom.
„Možemo se pitati što je sljedeće i tko je sljedeći“, poručio je dramatično Pupovac, povlačeći paralelu između grafita u pothodniku i ustaškog pozdrava te nacističkih simbola. I dok je svaka prijetnja smrću apsolutno neprihvatljiva i podložna kaznenom progonu, Pupovčeva retorika ponovno otvara duboki jaz u hrvatskom društvu, potičući lavinu pitanja o njegovoj vlastitoj dosljednosti.
Šutnja na četničke derneke i provokacije
Dok s pravom ukazuje na ekstremizam s jedne strane, nemoguće je ne primijetiti Pupovčevu upadljivu šutnju na drugu stranu iste medalje. Kako to da Milorada Pupovca ne smetaju ekstremističke pojave unutar srpske zajednice u Hrvatskoj? Svjedoci smo povremenih veličanja četničkog pokreta, omalovažavanja Domovinskog rata i otvorenih srbočetničkih provokacija koje prođu bez njegove osude.
Postavlja se legitimno pitanje: zašto mu u Hrvatskoj toliko smetaju domoljubne pjesme Marka Perkovića Thompsona, koje interpretira isključivo kao prijetnju, dok istovremeno ostaje nijem na četničke derneke po zaleđu Dalmacije? Je li moguće da se “govor mržnje” prepoznaje samo na hrvatskom jeziku, dok se onaj na drugoj strani tretira kao folklor ili pravo na izričaj?
Politički tutor „Novosti“
Posebna točka prijepora je tjednik Novosti, kojemu je Pupovac idejni začetnik, politički tutor i neprikosnoveni predvodnik. List koji se financira iz državnog proračuna Republike Hrvatske nerijetko prelazi granicu kritike vlasti i ulazi u sferu otvorenog protuhrvatskog pisanja, rugajući se nacionalnim svetinjama i identitetu države čiji proračun crpi.
Kada Pupovac pita „tko je sljedeći“, možda bi se trebao zapitati i kako njegovo djelovanje utječe na polarizaciju društva. Politička pozicija u kojoj se istovremeno glumi žrtva i drži pozicija ključnog koalicijskog partnera, dok se prešućuju radikalizmi vlastite baze, dugoročno ne gradi suživot nego produbljuje nepovjerenje.
Odgovornost je na svima, pa i na Pupovcu
Borba protiv mržnje ne smije biti selektivna. Ako želimo društvo bez grafita u pothodnicima, moramo imati i društvo u kojem će politički predstavnici manjina imati jednaku osudu za četničku šubaru kao i za ustaško znakovlje. Sve dok Milorad Pupovac ne progovori o ekstremizmu u „vlastitim redovima“, njegova će upozorenja o radikalizaciji u javnosti biti doživljavana više kao politički alat, a manje kao iskrena briga za sigurnost.
