Piše: Marija Sigmund
Kažu da se povijest ponavlja, prvi put kao tragedija, drugi put kao komedija, a u Zagrebu isključivo kao umjetničko klizanje na četiri kotača uz popratne zvukove lomljenja plastike.
Svi se s čežnjom ili traumom sjećamo onih mitskih vremena kad je pokojni gradonačelnik Bandić, u naletu epskog herojstva, nudio vlastiti probavni sustav kao rješenje za komunalne probleme. Njegova čuvena rečenica kako će pojesti sav snijeg koji padne ako grad ne bude očišćen danas zvuči kao vrhunski gurmanski meni u usporedbi s ovom trenutnom pustoši na cestama. On možda snijeg nije jeo, ali nas je barem uvjeravao da su ralice na aparatima, spremne da polete čim prva pahulja dotakne tlo.
A onda na scenu stupa Tomašević, koji izađe pred mikrofone ozbiljan kao da najavljuje slijetanje na Mars i hladno ispali kako je sve spremno za zimu. I doista, čovjek nije lagao. Grad je toliko spreman da je odlučio zadržati snijeg u njegovom izvornom, netaknutom obliku, valjda radi autentičnog ugođaja i očuvanja prirodnih ljepota na samom asfaltu.
To me podsjeća na onaj najnoviji crni vic koji kruži gradom, gdje građanin pita gradonačelnika zašto su ulice neprohodne, a ovaj mu odgovara da zapravo provode pilot-projekt ekološke održivosti jer sol šteti šapama kućnih ljubimaca, dok ralice troše fosilna goriva koja narušavaju klimatsku neutralnost, pa je najzelenije rješenje čekati travanj da se problem riješi sam od sebe prirodnim putem.
U tu se viziju savršeno uklapa i moja današnja avantura od Trešnjevke do Novog Zagreba, gdje asfalta vidjela nisam, pa mogu sa sigurnošću reći da su sve one fotke očišćenih ulica na društvenim mrežama običan fejk i teška montaža. Danas Zagreb ralicu vidio nije, ni na osam, ni na četiri, pa čak ni na ona famozna dva kotača koja se toliko forsiraju.
Vukovarska ulica je izgledala kao netom preorana njiva, a ne glavna gradska kucavica, dok je taksi u kojem sam se vozila odlučio isprobati novu disciplinu sinkroniziranog drifta skrećući prema NSK. Ta je akrobacija završila bliskim susretom s niskim stupićem koji se lukavo sakrio pod snijegom, a rezultat je bio potpuno odvaljen branik koji je ostao tamo kao spomenik “spremnosti” gradskih službi. Što ćeš, kažu da ih je opet iznenadilo, jer snijeg u siječnju raste kao lud, a dok gradska vlast vizionari o zelenim politikama, mi se ostali samo trudimo ostati u jednom komadu dok prelazimo preko poljoprivrednih dobara usred metropole.
Vodič za preživljavanje na zagrebačkim cestama: Verzija “Sve je spremno”
Prvo i osnovno pravilo preživljavanja u zagrebačkoj zimskoj idili jest da zaboravite sve što ste učili u autoškoli i prihvatite filozofiju zen-budizma. Kad sjednete u auto, nemojte misliti o cilju, jer put do Novog Zagreba trenutno više podsjeća na ekspediciju na Južni pol nego na odlazak na posao. Umjesto navigacije, ponesite krunicu ili neki sretni amajliju, jer na Vukovarskoj vam više pomaže sreća nego zimske gume.
Ako primijetite da vaš automobil počinje lagano plesati sambu dok pokušavate skrenuti prema NSK, nemojte paničariti – to nije kvar, to je inkluzivni sustav “ZET-Slide” koji vam omogućuje da bez dodatnog plaćanja osjetite adrenalin relija. U slučaju da osjetite tupi udarac pod podvozjem, čestitamo, upravo ste locirali jedan od onih niskih, ekološki prihvatljivih stupića koji se pod snijegom pretvaraju u prave mine iznenađenja. Nemojte žaliti za branikom; gledajte na to kao na olakšavanje vozila radi manje potrošnje goriva, što bi gradska vlast sigurno pohvalila.
Što se tiče pješaka, preporučuje se hodanje u stilu pingvina. To nije samo estetski ugodno, već i jedini način da ne završite na traumatologiji prije nego što uopće dođete do tramvajske stanice. Ako pak vidite nekoga da lopatom čisti snijeg ispred zgrade, odmah ga uslikajte – to je endemska vrsta koja izumire brže od polarnih medvjeda.
I na kraju, najvažniji savjet: ako baš ne morate, ne izlazite van dok se priroda ne pobrine za ono što su službe obećale. Jer u Zagrebu 2026. godine, snijeg se ne čisti, on se jednostavno “integrira u okoliš” dok ga sunce ne proglasi bivšim.