Naša politička močvara dobila je novi hit, a glavni izvođači su toliko raštimani da bi im pozavidio i najgori seoski kirvaj. Dok Josip Dabro bez pardona pusti glas i zapjeva ono što mu je na duši – bez filtera, bez briselskog bontončića i bez straha od “političke korektnosti” – ostatak ekipe se ponaša kao da su prvi put čuli hrvatsku pjesmu.
Dabro barem ne glumi. Čovjek je onakav kakav jest, ne skriva se iza tri sloja pudera i pet slojeva ideoloških fraza. On je “unplugged” verzija desnice: što na umu, to na drumu (i u pjesmi). Nije on od jučer “takav”, ali nekima su se uši odjednom pročistile tek kad je postalo gusto za fotelje.
A tu na scenu stupa Dario Hrebak. Naš “vječni liberal” koji se drži za Andreja Plenkovića čvršće nego što se pijanac drži za plot. Dario je sad odjednom “šokiran”. Kaže da mu je “stvarno dosta”. Pa Dario, ljudino, ako ti je dosta, što još uvijek griješ tu stolicu u većini?
Tvoje “hrebanje” po rubovima vlasti postalo je degutantno. Glumiš neku urbanu, digitalnu desnicu, a zapravo si samo priljepak koji se zgraža nad Dabrinim stihovima dok istovremeno uživaš u svim plodovima te iste “nacionalističke” koalicije. Ti bi bio liberal u Bruxellesu, a u Zagrebu bi dizao ruku za sve što ti šef naredi. Tvoj “liberalizam” završava točno tamo gdje počinje tvoja panika od gubitka privilegija. Prestani glumiti žrtvu lošeg glazbenog ukusa i priznaj – pjesma ti je super dok god si u prvom redu lože!
I šećer na kraju – Dalija Orešković. Dežurna “moralna vertikala” koja bi zabranila i disanje ako nije po standardu njezine salonske ljevice. Njoj je svaka proslava ustaštvo, svaka pjesma fašizam, a svaki hrvatski pozdrav poziv na linč. Dok se narod bori s cijenama i porezima, Dalija piše traktate o “dvostrukim konotacijama” i traži ustaše pod svakim kamenom.
Njezino histerično ljevičarenje postalo je toliko predvidljivo da bi ga mogli koristiti kao metronom. Dalija bi najradije da cijela Hrvatska hoda u sivim odijelima i pjeva ode njezinoj “pravednosti”, dok ona s visoka pljuje po svemu što miriše na tradiciju ili, ne daj Bože, na veselje koje ona ne kontrolira. Njoj nije bitno što se pjeva, njoj je bitno da ona bude ta koja će nekoga “spaliti” na lomači svoje političke frustracije.
Dabro barem pjeva iz srca, kakvo god ono bilo. Hrebak pjeva po notama fotelje, a Dalija vrišti jer nitko više ne želi slušati njezinu raštimanu ideološku violinu. Vrijeme je da se ovaj cirkus završi. Skinite maske, jer karneval je gotov, a vaša politika je postala gora od najgoreg narodnjaka u tri ujutro!
Nacionalnoplus