Izjava jedne od najvećih glazbenih diva s ovih prostora ponovno je otvorila stare rasprave o prošlosti. Gostujući u emisiji Nedjeljom u dva, Tereza Kesovija govorila je o svom odnosu prema Josip Broz Tito – i izazvala snažne reakcije javnosti.
No, dok su društvene mreže gorjele, javio se i Ivan Ike Mandurić, donoseći posve drugačiju, duboko osobnu perspektivu istog povijesnog trenutka.
Tereza: „Imam pravo reći da sam ga voljela“
U razgovoru s Aleksandar Stanković, Kesovija se prisjetila susreta s Titom, naglašavajući kako govori iz vlastitog iskustva, a ne kroz prizmu današnjih interpretacija.
„On je volio pjesmu ‘Nono’ i uvijek je želio da budem blizu njega. Bio je šarmantan, drag i dobar čovjek. To je bilo vrijeme moje mladosti i imam pravo reći da sam ga voljela“, rekla je.
Dodala je i kako ne prihvaća promjene narativa o prošlosti:
„Svi smo plakali kad je Tito umro, a danas se o tome govori drugačije. Ja sam ostala ista. Ne dozvoljavam da me netko mijenja jer to želi. Ja sam živi svjedok tog vremena.“
Svećenikovo sjećanje: „Bio sam ateist, ali nešto se lomilo u meni“
Na njezine riječi nadovezala se ispovijest patera Mandurića, koji se prisjetio vlastitog doživljaja dana kada je Tito umro – 4. svibnja 1980.
„Sjetih se i ja onog trenutka kad je Tito umro. Te osamdesete godine još uvijek sam se smatrao ateistom – što je bila najstrašnija stvar koju sam sebi morao priznati.“
Opisao je unutarnju borbu i potragu za smislom:
„Ako Boga nema, ništa nije važno. Ako Bog postoji, onda je to najvažnije. Baš to sam osjećao u srcu.“
Putovanje koje je promijenilo pogled na svijet
U svom svjedočanstvu, Mandurić opisuje putovanje iz Splita, gdje je sudjelovao na seminaru, prema rodnom kraju. Upravo na tom putu stigla je vijest koja će obilježiti povijest.
„Oko tri popodne… na radiju se prolomila vijest: ‘Umro je drug Tito!’“
Atmosfera u autobusu bila je, kako kaže, ispunjena šutnjom i neizvjesnošću:
„Nastao je muk. Zebnja, neizvjesnost. Ali, naravno, nitko živ nije zaplakao.“
„Nazdravili smo – iako to tada nismo mogli objasniti“
Mandurić otvoreno priznaje kako je taj trenutak u njemu probudio nešto sasvim novo:
„Vraćam se prepun nade. Bog postoji i ja ću ga naći; Tito je umro i nagovijestio smrt Jugoslaviji.“
Dodaje i detalj koji posebno odjekuje:
„Mi smo tome – čudesno – svi u autobusu nazdravili!“
Na kraju se osvrnuo i na izjave Tereze Kesovije, uz pomalo ironičnu, ali znakovitu opasku:
„Ja mislim da bi bilo sve isto i da je Terezija bila s nama u autobusu. Ma koliko to bilo nezamislivo.“
Dvije istine istog vremena
Ova dva svjedočanstva – jedno umjetničko, drugo duhovno – pokazuju koliko su sjećanja na isto razdoblje različita, osobna i često suprotstavljena.
Dok jedni pamte emocije, bliskost i mladost, drugi se prisjećaju tjeskobe, potrage i unutarnjih preokreta.
I upravo u toj razlici leži složenost prošlosti – ne kao jedne istine, već kao mozaika osobnih doživljaja koji i danas izazivaju snažne reakcije.
Nacionalnoplus