U ljeto 1991. godine, dok se zlokobni ratni vihor nezaustavljivo širio napaćenom Banovinom, granica između života i smrti za hrvatske i strane izvjestitelje ovisila je o pukoj snalažljivosti, Božjoj providnosti i trenutačnoj odluci. Bio je to pakao na samom početku velikosrpske agresije. Sredina srpnja i kolovoz te sudbonosne godine na širem području Gline i Petrinje bili su natopljeni krvlju i obilježeni silovitim napadima srpskih paravojnih postrojbi, obilno potpomognutih oklopnim i topničkim jedinicama neprijateljske JNA.
Glina, naš povijesni gradić u srcu Banovine, ubrzo se našla u potpunom okruženju. Za malobrojne hrvatske policajce i tek ustrojene, hrabre pripadnike Zbora narodne garde (ZNG), obrana ovog svetog tla bila je nadljudski napor. No, na toj prvoj liniji, u stalnom pokretu između položaja, pod eksplozijama i granatama, stajali su oni – novinari.
Njihova je zadaća bila doslovno samoubilačka, ali vođena čistom, nepokolebljivom hrabrošću. Bez ikakvog vojnog iskustva, bez pancirnih prsluka i kaciga, s običnim bilježnicama u rukama i teškim kamerama na ramenima, prkosili su smrti kako bi svijetu prenijeli istinu o tragediji koja se upravo rađala. Bez oružja, ali s neizmjernim domoljubnim žarom, branili su pravo našeg naroda na istinu.
Smrtonosna zamka u Jukincu: Sekunda koja dijeli život od četničkog logora
Do kritičnog, dramatičnog trenutka došlo je tijekom općeg i najžešćeg napada na Glinu i prigradsko naselje Jukinac, koji se odigrao 26. i 27. srpnja 1991. godine. Neprijateljske snage su, izvodeći brzi obuhvatni napad, divljački presjekle jedinu preostalu cestovnu komunikaciju koja je povezivala novinarske ekipe s teritorijem pod nadzorom hrvatskih snaga.
Skupina od sedam hrabrih novinara, fotoreportera i snimatelja – među kojima su se našli domaći ratni reporteri, istinski sinovi domovine, i nekoliko inozemnih dopisnika – našla se u smrtonosnoj zamci. Kako se obruč oko njih stezao, a zvuci pješačkog oružja i detonacije minobacačkih granata bivali sve bliži i zlokobniji, postalo je jasno da je povlačenje vozilima u smjeru slobodne Petrinje i Siska nemoguće.
Jedina fizička barijera koja ih je dijelila od slobodnog teritorija bila je rijeka Glina. No, Glina na tom dijelu nije bila miran potok. Bila je to brza, mutna i nepredvidiva rijeka s dubokim virovima, strmim i muljevitim obalama obraslim gustim, neprohodnim raslinjem i šipražjem. Za ljude koji su nosili tešku odjeću, čizme i profesionalnu opremu, ta je rijeka predstavljala podjednaku opasnost kao i neprijateljski meci koji su već počeli jezivo fijukati iznad njihovih glava.
Kada su neprijateljske pješačke patrole izbile na čistinu iza njih i otvorile divljačku vatru, više nije bilo vremena za kalkulacije. Sedmorica veličanstvenih morala su donijeti najtežu odluku u životu. Morali su odlučiti žele li odbaciti skupocjene kamere, fotoaparate, mukotrpno snimljene materijale i torbe s opremom u grmlje te skočiti u mutnu, hladnu vodu. Kamere koje su godinama skupljale prašinu i blato ostale su na obali kao nijemi svjedoci prekinute misije, dok su novinari, bježeći od sigurne smrti ili zvjerskog zarobljavanja u srpskim logorima, potražili spas u valovima Gline.
Nadljudska borba u mutnim valovima i prihvat kod hrvatskih vitezova
Plivanje kroz rijeku Glinu pod neprekidnom neprijateljskom vatrom bila je stravična borba za goli opstanak. Mokra odjeća brzo je postala teška poput olova, nemilosrdno vukući plivače prema dnu. Svaki udah zraka bio je praćen smrtnim strahom od metka koji bi mogao pogoditi površinu vode. Divlja struja ih je nosila nizvodno, dok su se očajnički, zadnjim atomima snage, trudili održati na površini i domoći se spasonosne obale. Međusobno bodrenje i nevjerojatna, nepokolebljiva volja za životom bili su jedino što ih je držalo iznad vode.
Jedan po jedan, iscrpljeni do krajnjih granica, promrzli, u stanju potpunog šoka ali živi, novinari su se uspjeli izvući na suprotnu obalu. Izgrebani oštrim šipražjem, bosi i bez ičega osim mokre odjeće na sebi, konačno su se našli na sigurnom – pod čvrstom i toplom zaštitom hrvatskih branitelja, koji su odmah organizirali njihov prihvat i pružili im prvu pomoć.
Agresorski strah od istine: Oltar domovine i vječni dug vitezovima pera i kamere
Ova dramatična epizoda na rijeci Glini savršeno ilustrira brutalnu stvarnost i zvjerstva s kojima su se novinari suočavali u prvoj godini obrambenog rata. Za agresorsku stranu, novinari nisu bili neutralni promatrači čija prava treba poštovati. Naprotiv, velikosrpski agresor ih je smatrao legitimnim ciljevima. Strah neprijatelja od objektivnog izvještavanja i istine bio je toliki da su novinarske ekipe namjerno gađane i tjerane u bijeg, kako bi se pred očima svjetske javnosti sakrilo etničko čišćenje, palež i bezumno razaranje prelijepe Banovine.
Rijeka Glina je tih dramatičnih dana kasnog srpnja primila sedmoricu sretnika koji su uspjeli preživjeti, ali mnogi njihovi kolege na tom istom svetom tlu nisu imali takvu sreću. Samo nekoliko tjedana kasnije, cijelo će područje Banovine i Pounja postati jedno od najsmrtonosnijih mjesta na svijetu za medijske djelatnike, o čemu svjedoče herojske i mučeničke pogibije naših legendarnih Gordana Lederera i Žarka Kaića, koji su svoje živote ugradili u temelje slobodne Hrvatske.
Sada, kada s ponosom, dostojanstvom i pijetetom obilježavamo obljetnice iz Domovinskog rata, priča o sedmorici novinara koji su preplivali Glinu ostaje fascinantno, trajno svjedočanstvo o neizmjernoj hrabrosti, profesionalnosti i domoljublju. Oni nisu imali oružje za obranu, ali su imali lavlje srce i želju da zabilježe povijest te spriječe informativni mrak koji nam je neprijatelj nametao.
Njihov bijeg kroz hladnu rijeku i spremnost da izgube sve kako bi spasili živote i sačuvali istinu obvezuju nas na vječnu, trajnu zahvalnost. Ta drama s banovinskog bojišta podsjeća nas da hrvatska sloboda nije izborena samo u rovovima i krvlju naših ratnika, već i na blatnjavim riječnim obalama, kroz objektive onih koji su riskirali vlastite živote kako bi cijeli svijet saznao pravu istinu o pravednoj borbi hrvatskog naroda za opstanak i slobodu!
Tekst je nastao u okviru projekta ”Heroji se ne zaboravljaju” kojeg je financijski podržala Agencija za medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Nacionalnoplus