Piše: Dražen Prša
U hrvatskom javnom prostoru malo što izaziva predvidljiviju i žešću reakciju od pojave Marka Perkovića Thompsona. Njegov svaki koncert, stih ili puka prisutnost u medijima redovito pokreće gotovo pavlovljevski refleks – val histerije, moralne panike i političkog dociranja iz krugova lijevih komentatora i dominantnih medijskih platformi. No, iza te buke i zgražanja ne krije se stvarna zabrinutost za “demokratske vrijednosti”, već duboka nelagoda pred onim što ne mogu kontrolirati – sirovu, nefiltriranu narodnu emociju.
U hrvatskom medijskom pejzažu kao da postoji nepisano pravilo: sve što vole “krivi ljudi” – bilo da je riječ o glazbi, vjeri, jeziku ili simbolima – automatski se kvalificira kao nazadno, opasno, pa čak i fašistoidno. Thompson je savršena personifikacija tog refleksa. Ne zato što je opasan, već zato što njegova popularnost – organska, bez političkog zaleđa i PR pogona – razotkriva pukotine u samoproglašenoj moralnoj i kulturnoj nadmoći tzv. urbane elite.
Najviše boli upravo ono što Thompson simbolizira: da izvan zagrebačkih redakcija, kulturnih centrala i saborskih hodnika postoji ogroman broj ljudi koji ne dijele isti svjetonazor, ali itekako dijele emociju. I da tu emociju izražavaju masovno, spontano i s osjećajem pripadnosti. To ne boli zato što je Thompson “problematičan”, već zato što se ne uklapa u narativ – i još gore, jer ga nikako ne mogu ugasiti.
Medijska histerija pritom često prelazi u grotesku. Od zabrana nastupa i senzacionalističkih naslova, do neumornih pokušaja da se svaka njegova pjesma iščita kao poziv na ideološku regresiju. Apsurdno je koliko truda ulažu da Thompsona proglase irelevantnim, a pri tom mu redovito daju prostor, tumače svaki stih i opsesivno analiziraju svaku publiku. Ako nešto uporno pokušavaš izbrisati, a ono se uporno vraća – možda nije problem u onome što brišeš, već u slici koju odbijaš vidjeti.
Istovremeno, ironija boli još jače: dok se Thompson demonizira zbog “ratnih” ili “domoljubnih” tekstova, mnogi drugi izvođači, koji glorificiraju nasilje, kriminal i razvrat, bivaju slavljeni kao “autentični”, “progresivni” i “odraz društvene stvarnosti”. Kad pjesma govori o svetinjama koje nisu dio poželjne mitologije – sloboda izražavanja odjednom nestaje.
Ne moraš voljeti Thompsona. Ne moraš slušati njegove pjesme. Ali negirati činjenicu da njegovi koncerti okupljaju desetke tisuća ljudi, da njegove poruke izazivaju emociju i da se publika u njima prepoznaje – to je intelektualno nepošteno. A sustavno omalovažavanje te iste publike nije društvena kritika – to je klasni prijezir, elitizam zamaskiran u progresivnost.
Thompson nije fenomen zbog toga što je trajan. On je fenomen zato što pokazuje ono što se mnogi trude zaboraviti – da postoji drugačija Hrvatska, izvan mjehura. I da će ta Hrvatska pjevati – s njim ili bez njega – još dugo nakon što posljednji editorial zaključi da je “konačno zaboravljen”.
Jer, u konačnici, problem nije Thompson. Problem je narod koji se, usprkos svim napadima, još uvijek odaziva na njegove pjesme. A to je ogledalo koje elitama najviše smeta.