Piše: Dražen Prša
Prije točno 34 godine, u vremenima kad je Hrvatska proživljavala jedno od svojih najtežih i najhrabrijih poglavlja, mladi vojnik Marko Perković, tada poznat tek kao Thompson, snimio je pjesmu “Bojna Čavoglave”. Bila je to pjesma koja je tadašnjoj Hrvatskoj, okupanoj strahom i krvlju, donijela nešto što ni politika ni diplomacija nisu uspijevale – glasan, nefiltriran osjećaj otpora i samopouzdanja. Pjesma je postala ratna truba jedne generacije branitelja i simbol vjere u preživljavanje.
No, uz pjesmu je stigao i pozdrav – danas jedan od najkontroverznijih izraza u hrvatskom javnom prostoru. I upravo taj pozdrav, bez obzira na porijeklo i značenje koje mu dio populacije želi pripisati, postao je predmetom rasprava, presuda, presedana i polarizacija. Ipak, ono što se rijetko ističe – ne možemo osporiti da je Thompson, možda nesvjesno, otvorio vrata jednoj važnoj, bolnoj, ali nužnoj nacionalnoj raspravi: što s našom poviješću kada je ona istovremeno herojska i traumatična?
Pjesma “Bojna Čavoglave”, kao glazbeni proizvod jednog turbulentnog vremena, zaslužuje svoje mjesto u povijesti – ne kao estetski ili umjetnički dragulj, već kao autentičan dokument duha jednog vremena. Ona ne veliča mržnju, ona ne propovijeda ideologiju – barem ne u percepciji onih koji su je pjevali na prvoj crti bojišnice, dok su vlastitim životima branili Hrvatsku. Za mnoge je bila himna otpora i ponosa. I u tome je njezina snaga – ali i njezina zamka.
U tri i pol desetljeća hrvatske samostalnosti, taj pozdrav – voljeli ga ili ne – nije izblijedio iz kolektivne svijesti. Niti ga je zakon jasno zabranio, niti ga je društvo jasno prihvatilo. Ostao je negdje između, u sivom prostoru kojeg ispunjavaju emocije, povijesne interpretacije i politika. A upravo to ga čini toliko eksplozivnim.
Za razliku od hladne i često apstraktne zakonske retorike, kultura, pa i popularna glazba, imaju sposobnost dirnuti tamo gdje je javna rasprava najosjetljivija – u identitet. Thompson je, želio to on ili ne, zacementirao svoj status kao simbol jednog dijela društva koje osjeća da mu je domoljublje predugo bilo osporavano, tumačeno isključivo kroz krivnju, a ne i kroz zaslugu.
S pravne strane – da, pozdrav iz pjesme “Bojna Čavoglave” već je godinama u fokusu sudova, policije i zakonodavaca. I umjesto da imamo jasno i dosljedno rješenje, imamo presedane koji se selektivno primjenjuju. Nekima se progleda kroz prste, drugima ne. To nije problem glazbe, to je problem države koja nije imala hrabrosti jasno artikulirati granicu između sjećanja i veličanja.
A mi danas, 34 godine poslije, još uvijek pričamo o toj pjesmi. Ne zato što je glazbeno neponovljiva, već zato što u sebi nosi zrcalo nas samih – nesigurnih u vlastitu prošlost, podijeljenih oko njezina tumačenja, nesklonih konsenzusu. I umjesto da učimo iz povijesti, često se u njoj ukopavamo.
No, možda je baš u toj upornosti pjesme da ostane prisutna, pa makar i kao sporna točka, njezina najveća vrijednost. Ona nas tjera da se zapitamo – tko smo, gdje smo bili, i kamo idemo. Jer bez tog suočavanja nema naprijed.
Možemo se ne slagati o svemu – ali ono što bi nas trebalo povezivati jest težnja da svako sjećanje, svaka pjesma, svaki pozdrav – budu dio kulture koja gradi, a ne razara. Koja uči, a ne indoktrinira. I koja, naposljetku, zna razliku između ratnog pokliča i civiliziranog društva koje želi kročiti naprijed.
Ako se ikada dogovorimo oko toga, možda ćemo prestati gledati na Thompsonove stihove kao na razlog za sukob, a početi ih gledati kao znak da je vrijeme da konačno sazrijemo kao društvo.