Teško je danas gledati kako se pred našim očima gasi ono što je nekoć bilo svjetionik hrvatskog novinarstva. Vjesnik, novina koja je desetljećima bila više od medija – bila je institucija, učionica, dom, i kamen temeljac profesionalnog novinarstva – postaje pepeo, kao da nestaje cijela jedna epoha.
Osnovan još 1940. godine, Vjesnik je iz rata izašao kao glas razuma, znanja i modernog novinarstva. Bio je to list koji je preživio države, sustave, političke lomove, i uvijek se vraćao – čvrst, ozbiljan, vjerodostojan. U vrijeme kada je informacija bila privilegij, Vjesnik je bio prozor u svijet. Njegove velike stranice, ta „novinarska plahta“, širile su se pred čitateljima kao golemo platno na kojem je ispisivana povijest, kultura, politika i život.
A ja… ja sam prije dvadeset i dvije godine prvi put zakoračio u zgradu Vjesnika kao mlad novinar, zbunjen, ali gladan znanja. Ušao sam u redakciju koja je disala težinu profesionalizma. Ušao sam među ljude koji su novinarstvo nosili u krvi, kao misiju, ne zanimanje. Učio sam od najboljih – promatrao, slušao, upijao. Bilo je to mjesto gdje si morao zaslužiti pravo da sjedneš. Raditi u Vjesniku značilo je biti jedan od izabranih, jedan od onih kojima je povijest novinarstva dala svojevrsnu šansu da ostave trag.
I sjećam se…
Po novinarskim sobama i danas čujem onu jedinstvenu, sablasnu „tišinu“ pisaćih mašina. Ne zvuk tipki – nego tišinu između udaraca, tišinu koja je uvijek nosila težinu koncentracije, misli, rečenice koja se rađa. Iz te tišine izlazili su najčitaniji, najprecizniji, najhrabriji tekstovi. Tekstovi koji su se čitali s poštovanjem.
Uvijek me čekao isti stol, ista stolica, moje mjesto među stotinama drugih stolova. Čekalo me moje jutro, moja noć, moje beskrajne kave i moje prepune pepeljare koje kao da nisu ni postojale. Sve se topilo u ritmu pisanja, u strasti prema rečenici, u dubokoj vjeri da ono što stvaramo – vrijedi.
U zgradi Vjesnika počelo je moje putovanje u pisanje, u stvaranje života kakvog danas živim. Tamo sam prvi put shvatio da novinarstvo nije samo posao – ono je poziv, nasljedstvo, odgovornost. I zato, kada danas vidim buktinju u kojoj gori i nestaje sve ono moje – moja stara pisaća mašina, moj stol, moje šalice za kavu – nešto u meni se slama. Kao da nestaje dio mene, dio moje prošlosti, dio svijeta kakav je nekada bio.
Jer tada, prije dva desetljeća, novinari su bili posebna vrsta ljudi. Ljudi koji su živjeli za istinu, disali za priču, i koračali kroz život s osjećajem ponosa – jer svaka napisana riječ bila je dio nečega većeg. Oni koji su pisali svojim duhom, a ne samo rukama, i prenosili svijetu vijesti koje su se širile u najvećem formatu – onom koji smo, s malo poštovanja i puno ljubavi, zvali „novinarska plahta“.
I možda danas gori stol, i mašina, i zidovi.
Ali ono što smo tamo naučili – to ne može izgorjeti.
To ostaje u nama zauvijek.
Nacionalnoplus/Dražen Prša