Piše: Vlatka Vukelić
IZLOŽBA: Ubijena djeca u Domovinskom ratu – Zadarska županija
Knjižnica Fakulteta hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu
Kada mi je 2018. godine prišao gospodin Čutura i zamolio me da temu bijele djece izvuče iz strukovne magle rekla sam mu da je lud jer da sam sigurna da je tema dobro obrađena, samo možda malo lošije prezentirana.
Ova tema nije bila u mom istraživačkom fokusu, ali kako je Domovinski rat dosta kvalitetno obrađen, smatrala sam da je i ova zapravo najveća tragedija, dio korpusa te strukovne baštine. Ostala sam prilično razočarana kada sam shvatila da sam daleko od istine.
Krenuli smo u zajednički projekt, Glas koncila, Hrvatski studiji i udruge civila stradalnika Domovinskoga rata. Prije svega, roditelji ubijene djece. Oni u svojoj toliko dostojanstvenoj, tihoj, ali upornoj borbi za istinu i mi, koji pokušavamo sustav prilagoditi najvećoj tragediji koju čovjek može doživjeti, a ta je da sahrani vlastito dijete.
Jasno ću reći da se struka pokazala nedostatnom u obradi ovakve teme i da je ključni poticaj ovdje došao unutar duhovne dimenzije. Naime, postoje pojedinci koji problem neobrađenosti ove teme žele svesti na broj ubijene djece, što je zapravo periferno pitanje. Jer i dvoje je previše, a kamoli 300 ili 400. Tako se struka našla na stranputici statistike i brojeva, opravdavajući svoju neefikasnost upravo nemogućnošću prezentiranja “neupitne istine”, u formi brojeva.
Nisu li nam zadnje ekshumacije u Vukovaru pokazale koliko je to nelogičan pristup?
I upravo zato, da bismo se odmaknuli od težnje da žrtvu pretvorimo u broj, mi smo suorganizirali ovu izložbu s ciljem da žrtvi damo lice. Ime i prezime, jasan identitet. Ovo nije samo oblik njegovanja kulture sjećanja, ovo je cjelovit i jasan prikaz onih koji više nisu s nama, a ubijeni su jer je Domovinski rat bio rat koji se vodio u kućama, nad civilima, u kojem je agresor ubijao i djecu.
Ono što je prema običajnom ratnom pravu, a da čak ne gledamo zakonsku formu, odraz divljaštva i apsolutne nehumanosti, koji nema veze s ratnim uzusima, već isključivom željom za destrukcijom.
Zahvalna sam Udruzi hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata iz Zadra na njihovom predanom i sustavnom radu posvećenom otkrivanju istine o njihovim najdražima, te im mogu samo uputiti zahvalu i ogromno poštovanje, jer su nastavili s ogromnom boli, ali s ciljem da se imena njihove djece zapamte. Barem toliko im dugujemo.
Iako tužni zbog razloga okupljanja neopisivo sam sretna što su se udruge uspjele izboriti za nacionalni spomendan na ubijenu djecu u Domovinskome ratu koji se od ove godine obilježava 3. svibnja.
Spomendan smo kao ideju predložili još na kraju simpozija u Pridvorju 2019. s ciljem stvaranja temelja za kolektivno sjećanje o ovoj istini, ali i s ciljem da naša djeca postanu svjesna da žive u slobodi jer su, između ostalih, neka druga ubijena. Mi znamo da mir ima svoju cijenu. Sjetimo se onih čiji su životi bili cijena toga mira i odajmo njima i njihovim obiteljima pijetet koji zaslužuju.
Još jednom od srca zahvaljujem Udruzi hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije i tjedniku Glas Koncila na realizaciji ove važne i potresne izložbe.