Piše: Dubravko Gvozdanovic
U posljednje vrijeme sve češće se pojavljuju glasovi koji propitkuju svrhu vojnog mimohoda u Zagrebu. Kritičari ga nazivaju nepotrebnim, preskupim i čak pokušajem militarizacije društva.
Kao argument često se poteže otrcana mantra koja glasi otprilike ovako: „Koliko vrtića bismo mogli izgraditi za cijenu jednog tenka?“
To je postala omiljena fraza onih koji se zaklanjaju iza jeftine moralizacije, a zapravo ignoriraju temeljnu logiku opstanka jedne države.
Usporedba koja podrazumijeva da vojska i vrtići stoje na suprotnim stranama društvenih prioriteta u startu je pogrešna i demagoška.
Načelno većinom služi za skupljanje brzih i jeftinih političkih bodova. Prodajom jeftine demagogije površnim i emotivnim argumentima u pravilu se skriva i iskorištava ljudska emocija prema djeci, a sve kako bi se provukla određena političko ideološka agenda i osigurala dobro plaćena javna pozicija moći.
Ako bih slijedili tu logiku, mogli bismo isto tako tvrditi da je nepotrebno ulagati u zdravstvo jer za cijenu jedne bolnice možemo izgraditi desetke vrtića. Ili, da se kultura ne isplati jer za cijenu jednog kazališta možemo asfaltirati nekoliko kilometara lokalne ceste između dva sela.
Takve usporedbe ne vode nikamo.
One služe isključivo kao jeftini retorički trik koji zaobilazi prava pitanja, a to su: „Što je vojska, što ona predstavlja i zašto je njezino postojanje i jačanje ključno za državu?
Vojska nije luksuz, ona je nužnost.
Povijest je puna primjera gdje su narodi koji su podcijenili važnost obrane gotovo nestali preko noći. Poljska 1939. nije pala jer je imala previše vrtića, nego zato što nije imala dovoljno tenkova i aviona da zaustavi agresora. Armenija je prije nekoliko godina grubo prizemljena jer se uspavala na lovorikama vojne pobjede iz devedesetih prošlog stoljeća pa nije adekvatno ulagala u vojsku. Ukrajinskoj situaciji i grčevitoj borbi za opstanak svjedočimo svaki dan, a sve je to rezultat svojedobnog sustavnog devastiranja njenih oružanih snaga. Ista sudbina zadesila bi i Hrvatsku da nismo uložili u obranu.
Vojni mimohod nije nikakva militarizacija društvaž. On je podsjetnik da sloboda nije poklonjena, nego izborena.
To je također i poruka prijateljima i neprijateljima da Hrvatska ima čime braniti ono što je njezino.
Vrijedi se prisjetiti 1995. godine i legendarnog vojnog mimohoda na Jarunu u Zagrebu. Hrvatski narod tada je bio oduševljen. Nakon četiri godine krvave i brutalne agresije, mimohod je bio simbol snage, jedinstva i početak kraja nametnutog rata. Bio je to trenutak u kojem je narod prvi put osjetio da se iz obrambenog očaja prelazi u pobjednički zanos. I nitko tada nije brojao koliko je vrtića moglo biti izgrađeno.
Zašto?
Zato jer je svima bilo jasno da bez vojske ne bi bilo ni djece u tim vrtićima, ni grada u kojem bi ti vrtići stajali.
Zapitajmo se, ali onako iskreno zašto danas mimohod smeta nekim pojedincima?
Je li problem u tome što su generacije koje su doživjele rat polako na izdisaju i postaju manjina, pa se povijest polako relativizira?
Ili je problem u tome što se vojska, kao simbol državne snage i samostalnosti, jednostavno ne uklapa u narative onih koji bi radije vidjeli pasivnu i ovisnu Hrvatsku?
Vojsku ne smijemo promatrati isključivo kao trošak već kao osiguranje. Kao što osiguravamo kuću i automobil, i nadamo se da nam to soiguranje nikada neće trebati, tako se i država osigurava vojskom.
I zato su pitanja vrlo jednostavna.
Ako izgradimo željeni broj vrtića, tko će ih štititi u slučaju napada? Tko će braniti djecu, roditelje, tete odgajateljice i sve ono što čini tkivo našeg društva?
Vojni mimohod nije demonstracija sile protiv vlastitih građana niti hir nekog diktatora, nego podsjetnik da se sloboda i mir ne podrazumijevaju sami po sebi.
To je gesta zahvalnosti onima koji su se borili, ali i poruka svima koji bi ikad pomislili ugroziti našu sigurnost da Hrvatska ima snagu i volju braniti se.
A oni koji danas uspoređuju tenkove i vrtiće zapravo ne shvaćaju da ako sutra nestane slobode, prvi koji će gorjeti neće biti vojarne, nego baš ti vrtići.
Možemo graditi vrtiće, i moramo. Ali bez vojske, jednog dana možda nećemo imati ni djecu koja bi u te vrtiće išla.