Piše: Zvonimir Despot
Pokušaj apologeta Ratka Mladića da preko tragedije Hrvata Srednje Bosne iz 1993. godine operu biografiju krvnika iz Srebrenice, Škabrnje i Sarajeva predstavlja vrhunac povijesnog bezobrazluka. Teza je prozirna: budući da je Vojska Republike Srpske pod njegovim zapovjedništvom otvorila linije na Vlašiću i u Varešu te propustila tisuće hrvatskih civila i vojnika HVO-a koji su bježali pred ofenzivom Armije BiH, Mladić bi valjda trebao dobiti orden humanitarca. No, kada se s tih događaja skine mrena jeftine propagande i pogleda u povijesne dokumente, ta se kula od karata ruši u prah.
Prvi i ključni argument protiv ove opasne teze jest činjenica da Ratko Mladić nikoga nije spašavao iz milosrđa, već je nesreću Hrvata masno naplaćivao. Dokumenti izvučeni iz vojnih arhiva i predočeni pred Haaškim sudom ne lažu. Svaki prolazak hrvatskih ranjenika i civila preko srpskog teritorija, kao i svaka granata koju je srpsko topništvo ispalilo na zahtjev HVO-a u Kiseljaku ili Žepču, imala je svoju jasnu tarifu.
Vodstvo Herceg-Bosne plaćalo je paljanskom režimu milijunske iznose u njemačkim markama, isporučivalo stotine tisuća litara deficitarne nafte i prepuštalo tone streljiva. Mladić je zapravo funkcionirao kao hladnokrvni ratni profiter i lešinar. On nije bio spasitelj, nego trgovac ljudskom patnjom koji je zarađivao na narodu koji je prije toga na drugim mjestima sam bacio na koljena.
Drugi argument razotkriva njegovu paklenu geopolitičku strategiju. Ulazak Hrvata i Bošnjaka u totalni, krvavi rat do istrijebljenja u Srednjoj Bosni bio je strateški san Beograda i Pala. Mladić je bio dovoljno vojnički pismen da shvati kako mu taj sukob donosi dvostruki dobitak bez ispaljenog metka. Propuštanjem Hrvata s Vlašića, on je produbljivao jaz između dojučerašnjih saveznika do točke bez povratka.
Istovremeno, dok su se Hrvati i Bošnjaci međusobno krvarili u lašvanskoj i lepeničkoj dolini, pritisak Armije BiH na srpske položaje oko Sarajeva i na koridoru u Posavini dramatično je opao. Mladić je propuštanjem izbjeglica čistio teren kako bi se njegove žrtve međusobno uništile, dok je njegova vojska s distance promatrala taj užas.
Treći, moralno i pravno neoboriv argument, jest da jedan proračunati taktički ustupak ne može izbrisati strategiju genocida. Suludo je tvrditi da netko nije zločinac zato što je u određenom trenutku, vođen čistim interesom, poštedio jednu skupinu ljudi.
Može li vlašićka propusnica izbrisati činjenicu da je taj isti Ratko Mladić u Hrvatskoj, kao zapovjednik Kninskog korpusa 1991. godine, sravnio sa zemljom Kijevo, Škabrnju i Nadin, ubijajući hrvatske civile i paleći im domove? Može li to izbrisati stravične logore po Bosanskoj Krajini, opsadu Sarajeva ili industriju smrti u Srebrenici? Naravno da ne može.
Ratko Mladić je pravomoćno osuđeni ratni zločinac čiji su potezi u Srednjoj Bosni 1993. bili tek plod ogoljenog pragmatizma i ratne matematike. Pretvarati takvu lešinarsku politiku u dokaz humanosti uvreda je za zdrav razum i za sve žrtve rata.
Hrvati Srednje Bosne bili su stiješnjeni u nemilosrdnom žrvnju, a Mladić je tu njihovu tragediju iskoristio za ostvarivanje vlastitih vojnih ciljeva i punjenje ratne blagajne. Povijest ga pamti onakvim kakav je bio – bezobzirni krvnik, a nikako spasitelj.
Nacionalnoplus