MITOVI I STVARNOST SABORSKE MENZE: Ručak bez jastoga, ali po cijenama koje prkose inflaciji

Kada se u javnosti povede rasprava o saborskoj menzi, gotovo uvijek se otvara ista slika: političari navodno uživaju u raskošnim obrocima, stolovi su puni skupih delicija, a računi simbolični.

U toj slici saborska menza izgleda kao prostor privilegije, mjesto gdje se za sitan novac poslužuje hrana kakvu većina građana rijetko ima na stolu.

Takva percepcija godinama živi u javnosti, dijelom zbog nepovjerenja prema političkoj klasi, a dijelom zbog općeg dojma da su političarima dostupni brojni benefiti nedostižni prosječnom građaninu. I zato je saborska menza mnogo više od običnog restorana – ona je simbol razlike između političkog života i svakodnevice građana.

No stvarnost iza vrata saborske menze pokazuje sasvim drugačiju sliku.

Saborska menza izgleda kao običan radnički restoran

Zbog obnove zgrade Sabora nakon potresa, saborski zastupnici već neko vrijeme rade na privremenoj lokaciji u Ilici 256b, unutar vojnog kompleksa koji je prilagođen potrebama državne administracije. U sklopu tog prostora nalazi se i saborska menza, koja izgledom ni po čemu ne odaje dojam elitnog restorana.

Riječ je o skromnom, funkcionalnom prostoru koji više podsjeća na radničku menzu nego na mjesto gdje ruča politička elita.

Nema luksuznog interijera, nema profinjenog ambijenta ni posebnog uređenja koje bi odudaralo od standarda javnih institucija. Umjesto toga, prostor odiše jednostavnošću: samoposlužni pult, tacne, stolovi i standardna dnevna ponuda.

To je upravo ona vrsta prostora kakvu poznaju generacije zaposlenih u javnim ustanovama – mjesto gdje se dolazi po brz, topao i pristupačan obrok, a ne po gastronomski doživljaj.

Uz glavni prostor menze postoji i zaseban restoran za zastupnike, nešto uredniji i formalniji, s konobarima i stolnjacima, ali ni ondje ponuda nije bitno drukčija.

Razlika je prvenstveno u načinu posluživanja, dok su jela gotovo ista kao i u samoposlužnom dijelu.

Na meniju nema luksuza, nego klasična kuhana jela

Najveće iznenađenje za one koji očekuju luksuznu gastronomiju jest sama ponuda hrane. Umjesto skupih delicija, jelovnik saborske menze čine klasična kuhana jela kakva se svakodnevno nude u brojnim menzama i restoranima gableca.

Na meniju se tako izmjenjuju jela poput piletine u umaku s rižom, svinjskih odrezaka, pire krumpira, pašticade s njokima, juha, salata i deserata. Riječ je o poznatoj domaćoj kuhinji, zasitnoj i praktičnoj, ali bez ikakvih luksuznih elemenata.

Takva ponuda možda nije spektakularna, ali zadovoljava osnovnu svrhu menze – pružiti topao i korektan obrok zaposlenicima i dužnosnicima.

Upravo to ističu i korisnici menze, koji navode da je hrana jednostavna, ali sasvim pristojna.

Naravno, pojedina jela izazivaju veći interes od drugih. Primjerice, petkom je tradicionalno veća potražnja za ribljim jelima, dok su pržene lignje među najpopularnijim obrocima. No ni tada nema nikakvog luksuza – riječ je o standardnim jelima kakva se nude i drugdje.

Prava privilegija nisu jela, nego cijene

Ako se saborska menza po kvaliteti i ponudi ne razlikuje bitno od drugih menzi, ono po čemu se ipak izdvaja jesu cijene.

Za zaposlenike Sabora juha stoji jedan euro, glavno jelo tri eura, a desert euro i pol. Kompletan obrok tako se može dobiti za šest eura. Dužnosnici isti takav meni plaćaju 7,80 eura.

U usporedbi s cijenama u zagrebačkim restoranima ili čak običnim zalogajnicama, riječ je o vrlo povoljnom obroku.

Danas je u gradu teško pronaći kompletan ručak za manje od deset eura, a u mnogim slučajevima cijena prelazi i 12 ili 13 eura.

Upravo zato saborska menza izaziva toliko interesa. Nije problem u luksuzu hrane – jer njega nema – nego u tome što političari i zaposlenici institucije imaju pristup kvalitetnom i toplom obroku po cijenama koje su osjetno povoljnije od tržišnih.

Građani plaćaju više za manje

Dok se u saborskoj menzi kompletan obrok može dobiti za manje od osam eura, prosječni građanin u centru Zagreba za sličan ručak često mora izdvojiti znatno više.

U restoranima dnevni meni s juhom, glavnim jelom i desertom rijetko je ispod deset eura, a u brojnim lokalima prelazi i petnaest. Čak i u skromnijim zalogajnicama ili pekarnicama jednostavan obrok može koštati gotovo kao subvencionirani saborski ručak.

U vremenu rasta cijena hrane i općeg povećanja životnih troškova, ta razlika postaje politički osjetljiva.

Građani se teško mire s činjenicom da zastupnici ručaju po povlaštenim cijenama dok istodobno mnogi zaposlenici u privatnom sektoru za gablec izdvajaju veći dio dnevnog budžeta.

Zbog toga saborska menza ostaje simbol privilegije, iako ta privilegija nije u luksuzu hrane, nego u pristupačnosti cijene.

Saborski kafić dodatno potvrđuje povlaštene uvjete

Slična situacija vidi se i u saborskom kafiću, gdje su cijene pića također niže nego u gradskim kafićima. Kava se ondje može popiti za oko 50 centi, što je višestruko manje od cijene kave u centru Zagreba.

Ni kafić nije luksuzan – riječ je o prostoru koji podsjeća na starije hotelske salone, s klasičnom uslugom i jednostavnim ambijentom. No i ondje se vidi ista logika: ne luksuz, nego niža cijena.

Upravo ta kombinacija jednostavne usluge i povoljnih cijena stvara dojam sustava u kojem političari, iako ne žive raskošno, ipak imaju pristup pogodnostima koje građani nemaju.

Menza ostaje simbol političke privilegije

Saborska menza možda ne nudi jastoge, kamenice ni janjetinu, ali i dalje ostaje simbol povlaštenog sustava. U zemlji u kojoj građani sve teže pokrivaju osnovne troškove života, mogućnost da političari ručaju po subvencioniranim cijenama teško prolazi nezapaženo.

Zato se pitanje saborske menze ne svodi samo na jelovnik, nego na širu sliku odnosa između političkih institucija i građana.

Jer nije problem u tome što zastupnici jedu pristojan ručak – problem je u tome što mnogi građani isti takav ručak više ne mogu priuštiti po toj cijeni.

I upravo zato saborska menza, premda sasvim obična, ostaje snažan simbol političke privilegije.

CJENIK RUČKA U SABORU