Svaki put kada Milorad Pupovac stane pred kamere ili mikrofone, priča je uvijek ista: Hrvatska je, po njemu, opasno skliznula u prošlost, dok ekstremisti prijete “crnim odorama” i mačevima s križem. Riječ je o slikovitom izrazu zabrinutosti, ali i o retorici koja već godinama služi istom cilju – podsjećanju javnosti da je Hrvatska navodno država u kojoj rat još nije gotov.
Nijedna javna reakcija ne može opravdati prijetnje smrću koje su upućene njemu ili članovima SDSS-a. To je, kako on sam naglašava, problem koji treba prijaviti nadležnim službama. Ali Pupovčeve izjave ne ostaju na razini osude prijetnji; one postaju alat za kontinuiranu moralnu lekciju, za podsjećanje na “opasne ideologije” i “mlade ljude koji su zavedeni” — dok se u isto vrijeme rijetko spominju odgovornosti i ratni zločini počinjeni nad Hrvatima tijekom Domovinskog rata.
Pupovac uporno stvara kontrast: s jedne strane on i SDSS kao moralni arbitri, s druge strane “opasne grupe” koje prijete, a koje su, po njegovom tumačenju, vođene ideologijama iz prošlosti. Ono što ovdje propušta reći jest da se upravo kroz njegov stranački medij, Novosti, redovito promovira retorika i satire koja kritizira hrvatske simbole, Domovinski rat i državu u cjelini. S jedne strane osuđuje govor mržnje i prijetnje, s druge strane tolerira selektivnu ironiju i karikature koje su često protuhrvatske naravi.
Njegove riječi o “crnim odorama” i “mačevima s križem” ne služe samo upozorenju, već i stalnom podsjećanju javnosti na ratne rane. Time Pupovac stvara dojam da je Hrvatska zemlja stalnog sukoba, što ne odgovara stvarnom stanju – zemlja je članica EU i NATO-a, s demokratskim institucijama i slobodom okupljanja, a većina građana želi društvo u kojem se konflikt prošlih vremena ne projicira na sadašnjost.
Pupovčeva selektivna memorija posebno dolazi do izražaja kada se govori o ratnim zločinima. Njegove javne reakcije rijetko uključuju jasnu osudu srpskih zločina nad Hrvatima, a često ignoriraju i patnje civilnog stanovništva pogođenog agresijom 1991. godine. Time se stvara dojam dvostrukih standarda: stroga moralna lekcija kada je riječ o drugim grupama, dok vlastite medijske prakse i političke poruke prolaze neometano.
Sasvim je jasno da Pupovac i SDSS imaju pravo zaštititi vlastite članove i promicati kulturne programe svoje zajednice. No kritika nije samo dozvoljena – ona je nužna kada javni diskurs koristi moralnu nadmoć kao alat za stvaranje podjela, dok istodobno prešućuje kritiku svojih platformi i medija. Novosti, pod njegovim okriljem, često postaju mjesto gdje se kroz satiru i kritiku gradi selektivna povijest, dok se retorički sukobi iz prošlosti stalno aktiviraju u političkim istupima.
Posebno zabrinjava Pupovčeva tvrdnja da “postoje političke snage kojima sadašnji ustavni poredak i nacionalni identitet Hrvatske ne odgovaraju”. Samo u njegovoj retorici to zvuči alarmantno; u stvarnosti, demokratski okvir zemlje i prava manjina funkcioniraju. Njegov diskurs, međutim, stvara osjećaj da je hrvatsko društvo pod stalnom prijetnjom povratka ideologija iz prošlih sukoba, dok se u isto vrijeme ignorira potreba za političkom odgovornošću u sadašnjosti.
Ključni problem ovdje nije samo Pupovčeva retorika – to je stalna praksa selektivne kritike i moralne nadmoći koja ne dopušta dijalog, već stalno podsjeća na prošlost kao mjerilo sadašnjosti. Hrvatska danas nije ni 1941., ni 1991. Ona je 2025. godine – država s institucionalnim okvirom i pravnim standardima koji dopuštaju kulturno izražavanje, rad manjinskih stranaka i javnu kritiku. Umjesto toga, Pupovčeve izjave stalno postavljaju Hrvatsku u položaj zemlje koja ne izlazi iz rata.
Vrijeme je da političari poput Milorada Pupovca prepoznaju svoj utjecaj i odgovornost. Ako se stalno prizivaju duhovi prošlih sukoba, neće biti pomaka prema stabilnom društvu. Dijalog i kritika trebaju biti alat za rješavanje problema, a ne sredstvo za održavanje osjećaja moralne nadmoći i straha. Hrvatska ne treba stalne “jadikovke” iz Sabora; treba odgovornost, dosljednost i spremnost da se promašaji prošlosti ne prenose na sadašnje generacije.
U konačnici, javni govor političara mora biti u službi društvenog mira, a ne stalnog podsjećanja na rane koje većina želi zacijeliti. Pupovac bi trebao prestati gledati Hrvatsku kroz prizmu prošlih sukoba i početi govoriti o stvarnim problemima građana: obrazovanju, zdravstvu, iseljavanju i korupciji. Samo tada njegova uloga u političkom prostoru može biti konstruktivna, a njegova moralna lekcija — relevantna.