Ono što je trebalo biti dostojanstveno sjećanje na nevine žrtve ustaškog režima, u nedjelju se u Donjoj Gradini pretvorilo u još jedan mučan politički performans i huškački pir u režiji Aleksandra Vučića i Milorada Dodika.
Umjesto pijeteta, govornicom su dominirale teške optužbe na račun Zapada, Hrvatske i povijesne činjenice koje se u srbijanskoj kuhinji i dalje besramno napuhuju do apsurda.
Povratak u devedesete: Milošević kao žrtva, Đinđić kao izdajnik
U svom do sada najoštrijem i najotvorenijem skretanju u radikalnu prošlost, Aleksandar Vučić je, pred očima međunarodnih izaslanika, praktički rehabilitirao balkanskog krvnika Slobodana Miloševića.
Opisujući ga kao žrtvu zapadnih pritisaka, Vučić je bez zadrške pljunuo na prvu demokratsku vladu Srbije, nazivajući izdajnicima one koji su Miloševića izručili Haagu. Ovakav narativ ne ostavlja mjesta sumnji: današnja Srbija pod Vučićem ne samo da ne žali zbog ratova devedesetih, već otvoreno slavi njihove ideologe.
Zveckanje oružjem i „traktorske“ metafore
Osvrćući se na Hrvatsku, srbijanski je predsjednik ponovno koristio retoriku straha i prikrivenih prijetnji. Porukom kako „neće više biti ni traktora ni izbjeglih Srba“, Vučić izravno aludira na legitimnu vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“, pokušavajući nametnuti kolektivnu krivnju modernoj hrvatskoj državi dok istovremeno gradi kult „otoka slobode“ u srcu Europe – što je samo eufemizam za izolaciju i prkos civiliziranom svijetu.
„Svatko tko mi miriše na ustašu, moj je krvnik i neprijatelj!“ – grmio je s govornice Milorad Dodik, koristeći termin „ustaša“ kao univerzalnu etiketu za svakog političkog protivnika, diplomata ili susjeda koji ne pristaje na njegovu secesionističku politiku.
Mitomanija protiv činjenica
Iako službeni podaci Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac potvrđuju identitet nešto više od 85 tisuća žrtava, srbijanski vrh u Donjoj Gradini nastavlja s opasnom igrom brojki. Inzistiranje na 700 tisuća ubijenih – brojki koja nema znanstveno utemeljenje – služi isključivo kao pogonsko gorivo za stalnu proizvodnju mržnje prema Hrvatima i opravdanje za buduće političke avanture.
Vučićeva najava gradnje vlastitog memorijalnog kompleksa s „pravom istinom“ jasno pokazuje da Beograd nema namjeru sudjelovati u stvarnom pomirenju, već u izgradnji paralelnog svemira u kojem su oni jedine žrtve, a svi oko njih – krvnici koje treba čekati na nož.
Ovaj skup nije bio komemoracija. Bio je to politički manifest koji je, uz blagoslov vrha SPC-a, još jednom pokazao da duhovi prošlosti u Beogradu i Banjoj Luci ne samo da nisu pokopani, nego nikad nisu bili življi.
Nacionalnoplus