Katarina Peović, političarka kojoj nikad nije trebalo mnogo da zapali društvene mreže, sinoć je ponovno pritisnula okidač. Bez riječi, bez objašnjenja, samo jednom fotografijom – i to s prosvjeda u Zagrebu, gdje skupina ljudi drži ogroman transparent: “Ustaše i četnici, zajedno sto bježali.” Jedan klik. Jedna slika. Dovoljno da Hrvatska opet eruptira.
Reakcije? Lavina. Od ogorčene podrške do uvreda zbog kojih bi se i najtvrđi administrator znojio. Peović nije napisala ni slova, no buka koja je uslijedila činila se glasnijom nego ikad. Jedan od komentatora joj je poručio da se Radnička fronta radije bavi minimalcem nego “Ustašama i četnicima”. Peović je – očekivano – uzvratila dugačkim objašnjenjem o godinama rada na terenu, štrajkovima i borbi za radnike.
Ali onda je nastupila druga faza: povijesni revizionizam pomiješan s vrijeđanjem, teorijama, interpretacijama i fantazijama. Jedan je korisnik krenuo docirati o Kralju Aleksandru, Anti Paveliću i “pravnom statusu” oružanih formacija, završivši suludom optužbom da današnji aktivisti “provode genocid”. Nekolicina drugih je nastavila ispaljivati uvrede: “gomila neradnika”, “bitange”, “spodobe”, “žive u ’45.”, dok su se nostalgici prepirali s nacionalistima u simulaciji kolektivne psihoze.
Sve to zbog jedne objave bez ijedne riječi.
Peovićin post tako je ponovno pokazao koliko je krhka hrvatska politička stvarnost: samo je potrebno sjetiti je na povijesne podjele – i društvene mreže pretvaraju se u digitalno bojno polje. I dok se komentatori međusobno napadaju, vrijeđaju i nadglasavaju, ostaje samo jedno pitanje: koliko još treba da ova zemlja prestane živjeti u rovovima prošlosti?