Dan nakon Božića, dok se još osjećaju mirisi blagdanskog stola i toplina obiteljskog okupljanja, katolici obilježavaju blagdan svetog Stjepana, prvog kršćanskog mučenika. Riječ je o jednoj od najsnažnijih figura ranog kršćanstva – čovjeku čija je vjera bila toliko jasna i beskompromisna da ga je stajala života.
Sveti Stjepan bio je jedan od sedmorice đakona u prvoj Crkvi, zadužen prije svega za brigu o siromašnima, udovicama i nemoćnima. No, uz služenje bližnjima, isticao se i kao snažan propovjednik Evanđelja. Bez straha je svjedočio Krista raspetoga i uskrsloga, govoreći o vjeri kao središtu života i povijesti. Upravo zbog takve smionosti stekao je velik ugled među prvim kršćanima, ali i izazvao otvoreno neprijateljstvo dijela tadašnjih vjerskih autoriteta.
Uhićen je i izveden pred sud, gdje je održao snažan govor u kojem je podsjetio na povijest spasenja i jasno prozvao one koji su odbacili Isusa Krista. Presuda je bila nemilosrdna – Stjepan je izvan jeruzalemskih zidina kamenovan. U trenutku smrti pokazao je snagu vjere koja nadilazi ljudsku osvetu: poput Krista, oprostio je svojim mučiteljima riječima: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.“ Njegovo mučeništvo ostalo je trajno svjedočanstvo vjere, a uz taj događaj veže se i lik Savla, kasnijeg svetog Pavla, koji je tada odobravao pogubljenje, a poslije postao jedan od najvećih propovjednika kršćanstva.
U Hrvatskoj je Štefanje duboko ukorijenjeno u vjerske i narodne običaje. Tradicionalno toga dana započinje blagoslov obitelji po kućama, a brojni vjernici slave imendan – Stjepani, Stipe, Štefi, Štefice i Štefanije. Za razliku od Božića, koji se provodi u krugu najuže obitelji, blagdan svetog Stjepana rezerviran je za posjete rodbini i prijateljima, nastavak druženja i produžetak blagdanske radosti.
Naši stari su Štefanje pažljivo promatrali i nebo. Vjerovalo se da vremenske prilike toga dana mogu nagovijestiti kakva će biti nadolazeća poljoprivredna godina. Kiša se smatrala lošim znakom, a u narodu se sačuvala i izreka:
„Kiša na Štefanje obećaje sljedećeg ljeta žita manje.“
Ako bi pak vrijeme bilo neuobičajeno toplo, strahovalo se od slabog uroda.
Tako je blagdan svetog Stjepana, uz snažnu poruku vjere i oprosta, u hrvatskoj tradiciji ostao i dan susreta, imendana i tihih znakova prirode kojima se nekad pridavala velika važnost.