Suvremena kriza oko Grenlanda i prijetnje opstanku NATO-a potvrđuju povijesnu konstantu da međunarodni savezi nisu vječni niti apsolutno sigurni, zbog čega države moraju koristiti diplomaciju isključivo kao alat za kupnju vremena i jačanje vlastite suverenosti.
Kao što je Hrvatska 1990-ih iskoristila prisutnost međunarodnih snaga za unutarnju konsolidaciju i naoružavanje, tako i današnja Europa, suočena s Trumpovim pritiscima i mogućim slomom sigurnosnih jamstava, dobiva jasnu pouku: povijest ne prašta nepripremljenima. Stabilnost koju pružaju sporazumi je prividna, a jedina prava garancija opstanka je sposobnost države da u trenucima mira izgradi vlastitu ekonomsku i vojnu moć, neovisno o promjenjivim interesima velikih sila.
Upravo u tom smjeru političko vojni presjek dao je umirovljeni general Željko Sačić, čiju analizu, objavu prenosimo u cijelosti:
“Da. Povijest je učiteljica života, ali samo za one pametne, koji hoće učiti. Tako smo, još sredinom 70- tih prošlog stoljeća vidjeli, naučili, do tada nezamislivo, da je RAT moguć i između dvije članice NATO saveza (Grčke i Turske) koji opet i danas , ‘visi u zraku’, zbog sigurnosti nekih grčkih otoka u Egejskom moru.
Cipar je nakon tog rata ostao trajno podijeljen, ‘cipriziran’ snagama UN- a čega se jako bojao naš predsjednik Tuđman, nakon uspješnog i mudrog poziva snagama UNPROFOR-a, da nam pomognu obraniti ostatke neokupirane Hrvatske od Srbočetnika i jugounitarista”, započeo je Sačić.
“Da tada dođemo do daha, da preživimo, jer smo bili potpuno vojno, ekonomski,psihološki,financijski iscrpljeni, slabo naoružani, pod embargom, slomljeni od strašnih ratno zločinačkih razaranja krajem 1991.,do Sarajevskog primirja ,početkom 1992. I eto, uspio je naš Franjo pod zaštitom UNPROFOR- a,smo predahnuli, ojačali,vježbali, trenirali, planirali, krijumčarskim kanalima uz pomoć našeg iseljeništva i nešto pokrenutom domaćom proizvodnjom – naoružali smo se”, objasnio je Sačić.