Petak ujutro na zagrebačkom Dolcu uvijek je bio više od obične kupnje – to je ritual, kazalište na otvorenom i nepogrešivi barometar životnog standarda. No, ove veljače, dok se zrakom miješaju mirisi mladog luka i prvih jagoda, „trbuh grada“ pokazuje zube. Cijene su, kažu kupci, postale „paprene“, a svaka se kovanica u džepu okrene dva puta prije nego što završi u drvenoj ladici prodavača.
Zastava na štandu: Hrvatska ispred Španjolske
Iako službena obveza isticanja podrijetla robe na tržnicama stupa na snagu tek 1. srpnja, prodavači na Dolcu ništa ne prepuštaju slučaju. Na gotovo svakom štandu jasno je istaknuta „rodovnica“ namirnica.
Domaće ili Uvozno: Kumkvat je postao simbol tržišne utakmice – onaj domaći košta 8 eura, dok je španjolski „konkurent“ euro jeftiniji.
Jagode: Grčke jagode variraju od 3 do 5 eura, dok se mjerica domaćih, za koje kumice jamče da su „šećer“, stabilno drži na 3 eura.
„Ljudi cijene kad vide da je jutros ubrano. Svježina ima svoju cijenu, pa makar bila koji cent viša nego u trgovačkim lancima“, objašnjava nam jedan od zakupaca dok pedantno slaže mladi luk.
Od krumpira do „suhog zlata“
Dok se osnovne namirnice poput krumpira drže na relativno podnošljivih 1,50 eura, a mrkva i brokula na 3 eura, pojedini artikli opasno se približavaju kategoriji luksuza. Za kilogram šibenske smokve ili jezgre oraha potrebno je izdvojiti vrtoglavih 12 eura, što su cijene koje više priliče vrhunskom restoranu nego placu.
Ipak, nostalgija i miris često pobjeđuju kalkulator.
„Skupo je sve, sine moj. Ali gledajte ovaj luk, pa to miriše! Znam da je ovo domaće, to mi je važnije od onih par centi uštede u dućanu“, priznaje nam jedna stalna posjetiteljica dok pažljivo bira namirnice za varivo.
Izbor između novčanika i patriotizma
Anketa među kupcima pokazuje zanimljiv trend – unatoč tome što nisu milijunaši, Zagrepčani i dalje naginju prehrambenom patriotizmu. Gospođa Marija, koja je torbu napunila povrćem za lagani obiteljski ručak, sumira opće raspoloženje: „Na tržnici barem imam osjećaj da kupujem hranu, a ne plastiku.“
Mlađe generacije su nešto pragmatičnije, ali i dalje svjesne logistike: „Biram naše ako je razlika mala. Barem znam da nije proputovalo pola svijeta u hladnjači prije nego što je stiglo do mene.“
Trešnjevački plac ili Dolac, čini se, ostaju zadnja linija obrane kvalitete, gdje se visoke cijene plaćaju povjerenjem u ljude koji te namirnice donose s polja izravno na „crvene kišobrane“.
Nacionalnoplus