Poznata novinarka i urednica Mirjana Hrga oglasila se na društvenim mrežama povodom aktualnih zatezanja odnosa između Zagreba i Budimpešte. U svom prepoznatljivom stilu, Hrga povlači paralelu između visoke politike i onoga što je osobno doživjela na terenu, u Baranji i pograničnim dijelovima Hrvatske.
Dok analitičari raspravljaju o tome tretira li nas Mađarska sada poput Ukrajine, Hrga podsjeća da se moderni ratovi ne vode nužno tenkovima, već kapitalom, nekretninama i kulturnom dominacijom.
Njezinu objavu prenosimo u cijelosti:
“Zanimljiva mi je ova aktualna percepcija Mađarske.
Kažu kako je iz pozicije dugogodišnje zemlje prijatelja (razgovaramo o politici, a ne o narodima), Mađarska sada počela tretirati Hrvatsku na razini Ukrajine. Nikada nisam otvarala odnos Mađarske prema Hrvatskoj jer nisam to kao novinar radila, a osim povijesti, Mađarsku nisam posebno učila ni doživljavala. Eto, tamo je. Orban. Prosvjedi. Njihova stvar.
Međutim, kao osoba, građanin doživjela sam lagani šok kada sam prije 7 godina počela odlaziti u Baranju i pogranični pojas. Moj je dojam bio – bez uključivanja mozga: Bože dragi, pa mi u ostatku Hrvatske uopće ne znamo koliko je snažna prisutnost Mađarske na tim prostorima.
Da smo mi – i jedni i drugi – gospoda, demokratski odrasli, nacionalno namireni, meni bi ta kulturna šarolikost bila simpatična. Povod za slavlje različitosti. Međutim, kad sam ušla u pekarne, kafiće, dućane gdje govore mađarski, a ja ni najmanje ne razaznajem u kojem smjeru ide razgovor – zapitala sam se: Je li to moguće? Pa majke ti, u Republici Hrvatskoj sam.
Znajte svoje jezike manjinske, čuvajte ih, njegujte… ali da ja u svojoj zemlji nisam u prilici naručiti nešto, a da pri tom ne odobrovoljim suprotnu stranu da progovori na službenom jeziku zemlje u kojoj se susrećemo (ili bar na engleskom), e to mi nije jasno… Zato se sada baš do kraja ni ne čudim onome što se neki ovih dana u javnom prostoru čude.
Još 2012.–2016. prateći grčku krizu, shvatila sam da će se u naše vrijeme – pokoravanje naroda/država oružjem voditi samo tamo gdje drugog načina nema, ili je agresor poludio ili kronično neoriginalan. Danas umjesto tenkova idu pare i banke. Kupi zemlju, uzmi izvor vode, izgradi stadion, uzmi klub… Potplati kojeg domaćeg miša slabog na pare. Mogućnosti su neograničene.”