✍️ Piše: Pero Kovačević
Nakon smrti hrvatske heroine Julienne Bušić, javio se znatan broj ljudskih nula, moralnih ništarija koji po društvenim mrežama i u medijima grubo kleveće i vrijeđaju Zvonka i Julienne, šireći laži o njima.
Moju obitelj sa Zvonkom i Julienne veže dugogodišnje istinsko prijateljstvo, te sam pozvan ove hrvatomrzce nazvati pravim imenom.
Smatram da su naši sugrađani nedovoljno informirani tko su Zvonko i Julienne Bušić, a pojedini mediji i “antifašisti” i „jugo-progresivni“, odnosno hrvatomrzci, ih neutemeljeno i dalje etiketiraju kao teroriste.
Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.
Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti.
U Beču je tri godine kasnije, 1969., upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz ubrzo se uključila u rad hrvatske političke emigracije i, na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29. studenoga 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru.
Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne vjenčali su se u Frankfurtu te nakon toga preselili u SAD.
Otmica zrakoplova
Skupina hrvatskih političkih aktivista — Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić — 10. rujna 1976. otela je putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, s naslovom “Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin.
Glavni cilj otmice zrakoplova bio je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Sa sobom nisu nosili oružje, već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, dok je pravu bombu, kao i propagandni materijal, Bušić ostavio u pretincu njujorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota proslijedili informacije.
Nakon što su na njihov zahtjev proglasi objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No, prilikom neprofesionalnog i nestručnog pokušaja deaktiviranja bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, dok su trojica policajaca bila ranjena.
Suđenje i zatvor
Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima, odnosno hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezina supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.
Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.
Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD-a da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.
Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon deset godina.
Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon trideset godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup američkih vlasti.
Državni ured SAD-a još uvijek je podupirao držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni.
Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.
Na sjednici 13. prosinca 2002. godine Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.
Bušić je 2006. godine prebačen u deportacijski pritvor američkog Ministarstva domovinske sigurnosti, odakle je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinški odbor, uvjeren da su odbijanjem pomilovanja nakon trideset godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.
Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora.
Pomilovanje i povratak u Hrvatsku
Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008. nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države.
U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata.
Prema tome, smatram da je nekorektno etiketirati Zvonka i Julienne Bušić teroristima, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanje eksplozivnih naprava. Slični primjeri postoje i kod Jasera Arafata te Shimona Peresa, također dobitnika Nobelove nagrade za mir.
Josipa Broza Tita ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli niz pravomoćnih presuda kojima se utvrđuje odgovornost jugoslavenskog režima za likvidacije hrvatskih emigranata.
Zvonko Bušić napustio nas je 1. rujna 2013., a Julienne Bušić 21. svibnja ove godine.
Tko je Ante Tomić?
Predvodnik hrvatomrzaca koji grubo kleveću i šire gnjusne laži o Zvonku i Julienne Bušić bio je podoficir JNA Ante Tomić.
U svojoj kolumni iz studenoga 2016. u Jutarnjem listu, osvrćući se na ekshumaciju posmrtnih ostataka iz Hude Jame, okarakterizirao je žrtve Bleiburškog pokolja kao „gnjila trupla“, a osobe s poteškoćama u razvoju nazvao „medicinskim idiotima“.
Sve u svemu, riječ je o moralnoj ništariji.
Zvonko Bušić neosporno je najpoznatiji hrvatski emigrant i uznik. Zvonko je, kratko rečeno, bio i ostao velik čovjek, prijatelj i domoljub. Jednako tako, Julienne je bila hrvatska heroina i veliki čovjek.
Hvala vam za sve. Neka vam je laka hrvatska gruda koju ste toliko voljeli.
Nacionalnoplus