Dok se u javnom prostoru, medijima i na društvenim mrežama neprestano rasplamsavaju spekulacije i licitira imenima o tome tko je sve bio produžena ruka zloglasnog represivnog aparata bivše države, stvarnost unutar zidova Hrvatskog državnog arhiva (HDA) otkriva duboko zabrinjavajući i frapantan fenomen.
Prema najnovijim saznanjima koje prenosi Direktno.hr, službene brojke o upitima građana svjedoče o razmjerno skromnom interesu za tajne dosjee, no iza tog prividnog zatišja krije se zastrašujuća istina – dokumentacija koja je trebala poslužiti kao temelj za suočavanje s prošlošću sustavno je desetkovana. Upućeni izvori alarmiraju: ključni dijelovi mračne arhive UDB-e i KOS-a su izbrisani, skriveni ili trajno otuđeni.
Prazne police državnog arhiva: Gdje su nestali dokazi?
Istraživanje koje prenosi Direktno.hr razotkriva šokantan podatak: u pojedinim kategorijama više od 50 posto podnesenih zahtjeva građana riješeno je negativno.
U praksi to znači da kada obitelji žrtava bivšeg režima predaju službeni zahtjev kako bi saznale istinu o uhođenju i progonu svojih najmilijih, dobivaju hladan birokratski odgovor – dosje ne postoji i o njemu nema nikakvog traga.
Za jedne je to privremeno olakšanje, no za većinu predstavlja golemo razočaranje i jasan dokaz da je netko temeljito obavio “pročišćavanje” arhivske građe prije nego što je ona predana u posjed države.
Bivši emigranti koji danas kroz mukotrpni privatni angažman na društvenim mrežama prokazuju suradnike komunističkih službi među današnjim političarima i novinarima, nemaju nikakvu dvojbu – golem dio arhive namjerno je uništen, skriven ili je u osvit raspada Jugoslavije završio u Beogradu.
Sabotaža ustavnih prava i institucionalni zid šutnje
Zašto građani masovnije ne kopaju po ovoj bolnoj prošlosti? Istaknuti povjesničar i bivši saborski zastupnik u razgovoru za portal pojašnjava kako je sam sustav pristupa dokumentaciji postavljen tako da efikasno obeshrabruje svakoga tko traži istinu.
S jedne strane, u sustavu ostaje trajni dokumentirani trag o tome da se građanin uopće raspitivao o svom ili obiteljskom dosjeu.
S druge strane, rigidni zakonski propisi vezani uz privatnost pretvaraju uvid u dosjee u svojevrsnu Pirovu pobjedu.
Čak i ako građani uspiju doći do dokumenata, zakonski su uvezani šutnjom – šokantne detalje koje otkriju o metodama doušnika ne smiju javno iznositi niti s njima izaći u medije.
“Znali smo da nas prate, a država danas tvrdi da dosjea nema”
Svjedočanstva žrtava koje je prenio Direktno.hr unose posebnu jezu u ovu istraživačku priču. Građani čiji su podaci poznati redakciji svjedoče o apsurdnim situacijama u kojima im se tvrdi da dosjei ne postoje, iako su im životi potkraj osamdesetih bili pod potpunom kontrolom režima.
Živa su sjećanja na stalne upade policije, mučna udbaška saslušanja i pisma iz dijaspore koja su na kućne adrese stizala brutalno cenzurirana, s rečenicama prebrisanim gustom crnom bojom i s jasnim tragovima prethodnog otvaranja. Da bi paradoks bio veći, država danas za te ljude tvrdi da nikada nisu bili pod operativnim nadzorom.
Šokantna saznanja: Izdali su nas najrođeniji
Oni malobrojni koji su ipak uspjeli dobiti uvid u svoje redigirane i zamračene dosjee, suočili su se s potpunim emocionalnim i psihološkim slomom.
Iako su mnogi dijelovi rečenica namjerno nejasni, iz konteksta i operativnih bilješki žrtve su jasno uspjele rekonstruirati profile osoba koje su ih denuncirale.
Saznanja su, blago rečeno, stravična. Krug suradnika propale države bio je zastrašujuće širok. Višegodišnji hrvatski emigranti potvrdili su kako su u svojim dosjeima, umjesto nepoznatih agenata, otkrili imena ljudi u koje su imali apsolutno životno povjerenje.
Podatke tajnoj policiji, kako svjedoče žrtve, o odlascima i razmišljanjima godinama su revno dostavljali njihovi najbliži radni kolege, prvi susjedi, pa čak i članovi uže i šire obitelji. Povijesna arhiva je možda pročišćena, ali ono malo istine što je ostalo svjedoči o dubokoj moralnoj truleži jednog sustava koja ni do danas nije doživjela svoju punu katarzu.