Opet je počelo. Prvi val turista, prve gužve na Jadranu i prve pljačke na otvorenom. Samo što ovaj put nitko ne nosi masku. Stoji čovjek u prsluku, drži blok u ruci ili samo pokazuje na livadu i kaže: “20 eura sat. Ako ostaješ cijeli dan, 120.”
I mi plaćamo. Jer moramo.
Dok se država hvali rekordnom sezonom, u malim mjestima od Istre do Dubrovnika parking je postao najisplativiji biznis, isplativiji od apartmana, od restorana, od bilo čega što ima veze s poštenim radom. Mjesta za parkiranje naplaćuje tko kako hoće, kad hoće i koliko hoće.
Divlji zapad na hrvatski način
Zakona nema. Ili ga nitko ne provodi.
U Dubrovniku je to već institucija. Parking kod Pila – službeno 20 eura za sat, na maloj privatnoj parceli od 9 mjesta, samo gotovina, nema kartice, nema računa. To nisu izmišljotine, to su cijene s Booking stranica za parking ove sezone. Za sat parkiranja koliko prosječan Hrvat radi sat i pol.
Ali Dubrovnik je barem Dubrovnik. Prava sramota je u malim mjestima.
Bol na Braču, Primošten, Baška Voda, Vodice, Novalja, Hvar, Krk – svaka ledina koja je do jučer bila za koze danas je “Private parking – 25€ / day”. Vlasnik stavi tablu napisanu flomasterom, stavi ženu na stolac u hlad i naplaćuje. Nema rampe, nema sustava, nema poreza. Često ni ne izda račun. U mjestima oko Zadra, od Vrsi do Starigrada i Karlobaga, ista priča: općine daju koncesije svojim ljudima za mizeriju, a oni deru kožu turistima i domaćim ljudima koji dođu na plažu.
Tko kontrolira cijene? Nitko. Općina kaže – privatno zemljište. Država kaže – tržište. A tržište kaže – ako nećeš ti platiti 20 eura, platit će Nijemac.
Kako funkcionira reket?
- Sezonska prenamjena: Livada postaje parking preko noći. Bez asfalta, bez obilježenih mjesta, bez rasvjete i osiguranja.
- Cash only: 90% tih parkirališta ne prima kartice. Razlog je jasan – nema traga. Dnevno se okrene i po nekoliko tisuća eura na crno.
- Ucjena lokacijom: Ako ne platiš njegovih 20 eura, najbliži regularni parking je 2 kilometra dalje, na suncu od 40 stupnjeva, s djecom i torbama.
- Općinska šutnja: Općine šute jer i same sudjeluju. Gradska parkirališta koja su zimi 0,80 eura po satu, ljeti skoče na 3, 4, 5 eura, a u Splitu na Rivi i 5 eura svaki sljedeći sat. To je legalan put da se kaže privatniku – vidiš da možeš i ti.
Sramotno je što tjeramo ljude
Sramotno je jer čovjek koji dođe s obitelji u Hrvatsku, potroši 200 eura za gorivo, 1500 eura za apartman, mora još 300 eura ostaviti na nekakvim rupama koje se nazivaju parkinzima.
Sramotno je jer domaći čovjek ne može otići na kupanje u vlastito mjesto jer mu je netko ogradio plažu i naplaćuje mu zrak koji diše.
I bezobrazno je jer se svi prave ludi. Turističke zajednice objavljuju letke “Dobrodošli”, a dočekuje ih čovjek koji viče “Parking 20 euro, only cash!”.
Dokle? Dok turisti ne počnu zaobilaziti Hrvatsku kao što su počeli zaobilaziti Crnu Goru zbog istih stvari. Nitko ne pamti lijepu plažu ako ga je netko prije toga opljačkao na parkingu.
Rješenje je jednostavno, ali nitko ga ne želi:
- Propisati maksimalnu cijenu sata parkiranja po zonama.
- Obavezna fiskalizacija i naplata preko automata, ne preko čovjeka s torbicom.
- Svaka općina mora osigurati besplatan javni parking na 10 minuta hoda od centra – kao što imaju u Italiji i Španjolskoj.
Inače ćemo ostati zemlja u kojoj je najskuplje ono što bi trebalo biti najjeftinije – ostaviti auto i otići na more.
Nacionalnopus
