Kod spomen-obilježja Slomljeni pejzaž na Čukur brdu iznad Hrvatske Kostajnice danas se obilježava 35. godišnjica pogibije snimatelja HRT-a Gordana Lederera. Lederer je pogođen snajperskim metkom 10. kolovoza 1991. dok je snimao hrvatske borce u akciji tijekom srpskih napada na Pounje.
Gradonačelnik Hrvatske Kostajnice Dalibor Bišćan u obraćanju okupljenima poručio je kako ”ovdje ne odjekuju samo riječi, ovdje odzvanja istina” te pritom dodao kako pri spomenu na Gordana Lederera ”ne stojimo samo kao svjedoci prošlosti nego kao čuvari istine i dostojanstva koje nam je ostavljeno u nasljeđe”.- Gordan nije nosio oružje, njegovo oružje je bila kamera. Njegov životni put ovdje je završio, ali njegova priča o istini nije. Ona je nastavila živjeti u svakom kadru, sjećanju i svakom slobodnom koraku koji danas činimo, kazao je.Zamjenik sisačko-moslavačkog župana Mihael Jurić istaknuo je da je ”najveći broj poginulih branitelja i civila, poslije Vukovarsko-srijemske županije, upravo ovdje na području Sisačko-moslavačke županije” te pritom dodao kako je ”na tu istinu ovdje pucano”.
– Istina koja je ovdje snimana iz čiste leće našeg Gordana Lederera je išla u svijet i dala legitimitet hrvatskoj politici i vojsci te da se shvati da je borba hrvatskog naroda pravedna. Zahvaljujući tim slikama, koje govore tisuću riječi, a koje su išle odavde i koje je prenosio naš Gordan uz veliku žrtvu hrvatskog čovjeka i naroda, a posebice hrvatskih branitelja, danas imamo mir i slobodu, rekao je.
Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved poručio je okupljenima na Čukur brdu kako su ovdje kako bi ”s poštovanjem i zahvalnošću iskazali zahvalu Gordanu Ledereru, snimatelju jednog od simbola prenošenja istine o Domovinskom ratu” pritom naglasivši kako je u vrijeme borbe za hrvatsku neovisnost ”kamera imala iznimnu snagu”.
– Njome je bilježio Hrvatsku u jednom od najtežih trenutaka naše novije povijesti. Gordan je bilježio hrvatske branitelje koji su snažni u odlučnosti stajali pred mnogo nadmoćnijim neprijateljem. Bilježio je ljude koji su napuštali svoje domove, strah u očima civila i razaranja, kazao je.
Medved je istaknuo kako ”Gordanove snimke danas nisu samo arhivski materijal” već one predstavljaju ”povijesni dokument”.
– One su svjedočanstvo i istina zabilježena u trenutku dok se povijest događala. Njegove snimke danas su dio našeg kolektivnog pamćenja i dokument jednog vremena, ali i trajno svjedočanstvo budućim generacijama o tome kako je nastajala slobodna Hrvatska, ustvrdio je.
Riskirao život kako bi izvještavao o onom što se događalo
Ana Lederer, udovica Gordana Lederera, ispričala je kako se ”bojala njegovih odlazaka na terene”, ali kako se Gordan ”nije bojao ničega”.
– Govorio mi je da ja ne razumijem taj trenutak u kojem smo se našli 1991. godine, da je to povijesni trenutak. Ali vi tada mladoj generaciji i mladim ljudima koji su branili Hrvatsku niste mogli reći da ne idu, oni su to jednostavno osjećali i vodili su se time, kazala je.
Izaslanik glavnog ravnatelja HRT-a Siniša Galar poručio je kako je ”Gordan za nas simbol hrabrosti svih ljudi koji su riskirali život da bi izvještavali o istinitim događajima koji su se događali u našoj domovini”.
– Zato ovo mjesto na kojem stojimo ne može samo biti podsjetnik na nekakav tragičan događaj, nego mora isto tako biti podsjetnik na istinito izvještavanje, dodao je.
Život i ratni put Gordana Lederera
Gordan Lederer rođen je 21. travnja 1958. godine u Zagrebu. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu studij filmskoga i televizijskoga snimanja diplomirao je 1989. godine. Na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisao je 1986. studij arheologije, a u Interuniverzitetskomu centru u Dubrovniku 1989. godine poslijediplomski studij Kulturna povijest istočnojadranske obale. Surađivao je kao fotoreporter i fotograf u dnevnim novinama, a od 1986. i u profesionalnoj filmskoj i televizijskoj produkciji.
U suradnji s Mojmirom Koničem 1986. suautorski režira i snima kratkometražni animirano-eksperimentalni film ‘Maybridge i comp.’, koji je iste godine dobio ove nagrade: Prvomajsku nagrada Sveučilišta, nagradu Sedam sekretara SKOJA-a i nagradu ASIFA-e za najbolji debitantski film na 33. Festivalu jugoslavenskog dokumentarnog i kratkometražnog filma u Beogradu. Surađivao je na multimedijskim projektima Borisa Bakala (Stolpnik i 22 prizora smrti). Od 1986. do 1980. bio je asistent trik-snimatelja i snimatelj na dugometražnim animiranim filmovima Čudesna šuma i Čarobnjakov šešir, kojima je redatelj Mladen Blažeković.
Od 1988. godine član je Društva filmskih radnika. Godinu poslije, 1989., prihvaća stalni posao kamermana na Hrvatskoj televiziji, gdje je razvijao svoju kreativnu osobnost ne samo kao kamerman nego i snimatelj te scenarist i autor u brojnim i različitim projektima, među kojima izdvajamo dvogodišnju suradnju kamerom i perom (piše scenarij) s Draženom Šimićem. Zapaženi su 1989. i 1990. godine i njegovi autorski prilozi s temama iz arheologije i povijesti te putopisi: Bunja, Uskršnji običaji u Velikoj Hrvatskoj (oba u 1989.), Najstarije Topusko, Vodeničarstvo u Zagrebu, a vrlo plodne 1990. godine radi i intrigantan miniserijal: Agramer Historische Videozeitung – Posljednja počivališta starih purgera.
1990. godine surađuje kao snimatelj na dokumentarnome filmu Tunguska katastrofa redatelja Željka Belića, a godinu poslije, 1991., snimatelj je na iransko-iračkome ratištu te autor i snimatelj dokumentarnih filmova Zimski dan u plavsko-gusinjskoj kotlini i Knin bez komentara.
Kao ratni snimatelj kamerom izvješćuje za Hrvatsku televiziju o stradanjima i događajima u Domovinskome ratu sa svih bojišta. Snimao je događanja u Kruševu, Kijevu, Kninu, Lovincu, Pakracu, Vinkovcima i brojnim drugim gradovima, a novinarski zadatak na Baniji i u hrvatskome Pounju bio je, nažalost, njegov posljednji zadatak. U kasno poslijepodne 10. kolovoza 1991. smrtno je pogođen snajperskim metkom na brdu Čukur kraj Hrvatske Kostajnice.
Gordan Lederer svojom kamerom pronosio je istinu o ratu u Republici Hrvatskoj i ostavio dragocjena svjedočanstva, među kojima se dokumentarnom autentičnošću i estetskom vrijednošću izdvajaju legendarna Banijska ratna praskozorja koja su mnogima ostala u trajnome sjećanju do danas kao jedna od najdojmljivijih uspomena na Domovinski rat.
Nacionalnoplus/HRT