U društvu u kojem svaka iskra trenutačno zapali požar, Arijana Lekić Fridrih odavno je odlučila biti – šibica. Umjetnica, aktivistica i samozvana glasnogovornica dijela progresivne scene opet je završila pod reflektorima, ovaj put s porukom koja odiše dubokim nepovjerenjem prema vlastitoj državi: “Sigurno ćemo naći neprijatelja.”
Izgovorila je to nakon što je na zagrebačkom Trgu položila 39 ruža za 39 žena ubijenih u posljednje tri godine – činjenicu koju nitko razuman neće osporiti. No paralelno, ista umjetnica proziva “molitelje”, Hrvatsku kao “nezdravo društvo”, a posebice sve što makar simbolički podsjeća na domoljublje, tradiciju ili Oluju.
Za Lekić Fridrih, javni prostor nije zajedničko mjesto nego poligon za kulturne bitke. Trg bana Jelačića, kaže, nije siguran za žene – jer ondje mole muškarci s krunicama. Kaptol je, tvrdi, suučesnik. Stranke šute. Hrvatska je “patrijarhalna”, “nazadna”, “opasna”.
No dok proziva tu istu državu, performanse seli od Zagreba do Beča – od “tihe mise”, do feminističke propovijedi Lilith, pa sve do instalacije u kojoj hrvatsku zastavu s prvim bijelim poljem proglašava “ne-zastavom” i poziva da je se “reže i pali”.
Oluja joj smeta, molitelji joj smetaju, hrvatski simboli smetaju – sve, čini se, osim vlastite interpretacije slobode.
Pod krinkom umjetnosti, Lekić Fridrih uporno gura narativ da je Hrvatska zemlja u kojoj se žene sustavno ušutkava, iako brojke, institucije i zakoni govore suprotno – da je sustav nesavršen, ali daleko od mraka koji ona želi prikazati.
Naglašava “mušku glavu obitelji” kao izvor zla, ali prešućuje da tisuće hrvatskih obitelji funkcionira bez nasilja, u uzajamnom poštovanju, mnogo bolje nego u državama koje progresivna scena drži idealima.
I dok upozorava da je opasan svaki simbol domoljublja, ostaje visjeti gorko pitanje:
Tko zapravo stvara neprijatelje – društvo, ili ona koja ih svakodnevno proizvodi svojim performansima?
Jer u Hrvatskoj 2025. nitko joj ne brani govoriti, protestirati, snimati filmove, održavati feminističke mise niti ružiti simbole koji drugima nešto znače.
No problem nastaje kada se ta sloboda pretvori u sustavno ponižavanje svega što je velikoj većini građana vrijedno i sveto.
U zemlji koja je Olujom obranila vlastitu slobodu, ironično je slušati optužbe da je upravo ta zemlja – prostor neslobode.
I tu se vraćamo na njezine riječi:
“Sigurno ćemo naći neprijatelja.”
Možda je vrijeme da se zapitamo – tko ga uporno traži?
Nacionalnoplus