Politička scena u Hrvatskoj dobila je novo, prilično neočekivano žarište nakon što su saborski zastupnici stranke Možemo!, Draženka Polović i Damir Bakić, izašli u javnost s konkretnim prijedlogom izmjena Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata.
Njihova inicijativa fokusira se na ispravljanje onoga što nazivaju nepravdom prema braniteljima koji su nakon rata ostali u radnom odnosu te su u mirovinu otišli prema općim propisima, a ne prema povlaštenim uvjetima. Iako prijedlog na prvi pogled djeluje kao socijalna mjera usmjerena na poboljšanje materijalnog statusa, on je izazvao pravu lavinu reakcija iz Ministarstva hrvatskih branitelja.
Ministarstvo je na ovaj potez odgovorilo neuobičajeno oštrim tonom, dovodeći u pitanje ne samo sadržaj prijedloga, već i samu vjerodostojnost predlagatelja. U svom priopćenju ističu kako je riječ o stranci koja je godinama svoj politički identitet gradila na distanci od vrijednosti Domovinskog rata, a nerijetko i na kritici braniteljskih udruga. Takva nagla promjena smjera za Ministarstvo predstavlja “naprasnu i sumnjivu brigu” koja služi isključivo kao paravan za popravljanje narušenog rejtinga uoči nadolazećih političkih preslagivanja.
Analizirajući sam sadržaj prijedloga, vladajući naglašavaju da se radi o opasnom presedanu. Tvrde da parcijalne intervencije u mirovinski sustav, bez dubinske analize i jasnog fiskalnog okvira, donose više štete nego koristi.
Prema njihovom viđenju, ovakvi zahvati narušavaju ravnotežu sustava jer ne sagledavaju braniteljsku populaciju kao cjelinu, već izoliraju jednu skupinu kako bi postigli kratkoročni politički poen. Umjesto da rješavaju probleme, takve inicijative navodno otvaraju nova, teža pitanja o pravednosti raspodjele proračunskih sredstava.
S druge strane, iz Ministarstva podsjećaju da je politika Vlade Andrea Plenkovića prema braniteljima od samog početka bila sustavna i usmjerena na ispravljanje pravnih neujednačenosti koje su ostale iz prethodnih razdoblja. Njihova je teza jasna: dok oporba nudi ad-hoc rješenja potaknuta trenutnom potrebom za vidljivošću, država provodi dugoročnu strategiju koja se temelji na stabilnosti i uvažavanju dostojanstva svih sudionika Domovinskog rata.
Cijeli ovaj sukob zapravo razotkriva duboki jaz u percepciji braniteljske populacije – dok jedna strana inzistira na institucionalnom kontinuitetu, druga pokušava redefinirati svoj odnos s tom skupinom birača kroz konkretne financijske poticaje.
Veći dio krovnih braniteljskih udruga, koje tradicionalno usko surađuju s Ministarstvom, na prijedlog stranke Možemo! gleda s velikom dozom skepse. Njihov primarni argument poklapa se s onim službenim – smatraju da se prava branitelja ne smiju rješavati “preko koljena” i u svrhe predizbornih kampanja.
Mnogi predstavnici udruga ističu kako su godinama gradili partnerski odnos s aktualnom Vladom te da bi prihvaćanje oporbenog prijedloga moglo ugroziti stabilnost postignutih prava i financijsku održivost cijelog sustava.
S druge strane, na društvenim mrežama i u neformalnim krugovima branitelja koji su cijeli radni vijek proveli u realnom sektoru, prijedlog je odjeknuo pozitivno. Riječ je o ljudima koji su se nakon rata vratili u tvornice i urede, a danas primaju mirovine koje su često niže od onih koje ostvaruju branitelji umirovljeni po posebnim propisima.
Za njih ovo nije pitanje ideologije, već pukog preživljavanja i priznavanja njihovog dvostrukog doprinosa društvu – onog ratnog i onog radnog.